Ovih dana me već u par navrata lovilo grlo (ne mislim na sportsku kladionicu i konjske utrke) i kako u principu nemam baš puno vremena za čekaonice, pocuclam par strepsilsa pa idem dalje. Moj je problem u tome što je taj lijek napravljen kao bombon, a budući da nisam baš neki asket koji odolijeva izazovima moderne dekadencije, nakon nekog vremena obavezno popustim, zatim u nedostatku strpljenja i višku požude počinjem gristi i gutati. E sad, najmanji je problem u tome što će mi zbog toga stradati zubi (mada ni to nije zanemariv problem). Nije toliki problem ni to što efekt lijeka više nije očekivan, već je grozno to što počinjem shvaćati da sam postao rob onoga čemu se uglavnom rugam.

Moj rođak Krešo, na primjer, nikada ništa u dućanu nije kupio «samo zato jer je to vidio na reklami, to mu je totalno out, on troši samo na ono za što se sam uvjerio da je kvalitetno». Dođem ja jedanput kod njega i naivno ga zamolim da me odvede u svoj labos! Krešo izbeči oči kao da je dobio napadaj epilepsije i već vadi phone da nazove hitnu jer mi se sasvim očito pogoršalo.

-Kaj ti je slabo- veli on –kakav labos?!

-Pa ovaj za ispitivanje kakvoće robe iz dućana....-

-Daj ne seri....!

.....

Naša daljnja konverzacija naravno nije urodila očekivanim plodom. Krešo i dalje vjeruje da je Coca Cola baš onakvo piće kakvo bi on pio, a da se rodio i među Bušmanima. Marlboro je napunjen duhanom koji slučajno paše većini pljugera, ali ta aroma, to je nešto što njega osobno vraća u djetinstvo, poput mirisa kolačića Filipa Latinovića. Da ne pričam o tome kako je njemački auto makina koju bi on sam napravio golim rukama, a da ju već prije toga švabe nisu počeli proizvoditi serijski. Svi smo se mi odjednom našli u poplavi lažnih komplimenata svemu i svačemu, u bujici svakojakih obećanja, i gle, zbog vrlo lošeg kolektivnog pamćenja, vjerujemo ama baš svemu. U nevjerojatnoj buci svih tih reklama i blještavilu polupraznih paketa počeli smo «ne primjećivati stablo u šumi». Jednostavno rečeno postali smo obični potrošači, upregnuta marva koja jede sve što joj je ubačeno u kopanju... možda je većini olakotna okolnost to što je samo sitna stoka pa jede otpatke od malo krupnije koja pak jede otpatke od još krupnije stoke. No, bojim se da će uskoro nestati oni koji rade napoj te će i oni postati stoka, a onda.....hm, znate već kako ide ona priča o životinjskoj farmi!

Evo vidite, možemo ovih dana opet čitati u novinama o Zaslužnim umjetnicima (ZUH). Ok, mnogo su oni toga zaslužili, ali jesu li baš zaslužili i lovu od poreza koji mi plaćamo? Nisu li možda i neki siroti kopači kontejnera zaslužili koju kunicu od njihovih nota, ne bi li umjetnost trebala na najplemenitiji način biti ta koja ispravlja društvene devijacije, a ne da ih pohlepno iskorištava. Pa onda stiže i onaj slatki zalogaj o možda najvećem hrvatskom treneru svih vremena kojem nije dosta što je istinski uspješan u svom poslu već ni on ne stigne pocuclati taj bombon do kraja nego očito inzistira kroz politiku uništiti ili barem relativizirati vrijednost svih svojih sportskih uspjeha. Još mnogo takvih zalogaja naći ćemo na ekranima i stranicama raznih novina, grist ćemo ih i gutati, sve češće bez cuclanja, dok se dovoljno ne ugojimo i ne zadovoljimo kriterije za jedan dobar ražanj...