Vjerojatno se ne pitate što znači ovaj naslov, ali ..... ja ću vam ga ipak pokušati objasniti. Svi mi, naime, volimo neke stvari smatrati najdražima. Mnoge žene imaju najdraži parfem, domaćice najdražu tv sapunicu, muškarci nafiksani testosteronom najdraži sportski automobil ..... Tako npr. ja imam najdraži glazbeni instrument. Čelo! Njegova erotičnost je naprosto nevjerojatna, napose kad je u rukama (ili bolje reči među nogama) mlade dobro građene djevojke u laganoj, prozirnoj haljini koja se pripija uz tijelo. Ako je čelo električno onda vjerojatno u sredini nema ogromnu akustičnu kutiju, već rupu, pa je prizor s glazbenicom još uzbudljiviji. Zato vam ja obožavam RUPU U ČELU ..... Ustvari, uopće nisam mislio pričati o svojim erotskim fantazijama, već o nečem sasvim drugom.

Neki dan prolazimo ja i moj pas pored osnovne škole. Kroz otvoreni prozor na najvišem katu čuje se melodija čela s rasklimanog gramofona, tako da odnos šuma i glavne melodije gotovo ide u prilog šumu. Očito se đaci na satu glazbenog kulturno obrazuju uz pomoć najsofisticiranije tehnologije. U parku, kraj ljuljačke, grupa klinaca sjedi i nešto žustro raspravlja. Kako Lus voli trčkarati oko jednog te istog busena trave i po pola sata, imao sam prilike prisluškivati zabrinuto dječje društvo. Bilo je tu među dječicom šestero dječaka i četiri djevojčice. Sasvim se jasno moglo zaključiti da glavnu riječ vodi dječačić koji je najveći među njima, a ujedno i glasniji od ostalih. Svi su, naime, imali oko 8 godina, dok je ovaj imao najmanje deset.

-Mi to danas Marku moramo napravit ili ću vas sve tužit.- prijetio se mališan.

-Mene boli briga, ja nebum i gotovo, a ti tuži.- očito neprijateljski raspoložen prema ideji vođe «konspirativnog sastanka» odgovara dječak crvenkaste frčkaste kose, posut pjegama od čela do vrata. – meni je dal najmanje bombona, a mislim da je i lošiji u pikulanju od Joška.

Starmala djevojčica, obučena poput dječaka, ali duge kose ispletene u dvije kečkice, na krajevima vezane ružičastim mašnicama, namrgođeno je popratila posljednje riječi.

-Meni je moj tata zabranil da se družim s Joškom. Mislim da se ljuti na Joškovog jer uništava cveće.- požali se najmanji među njima.

-Kak to misliš?- radoznalo će predvodnik bande, a i svi ostali ga zainteresirano pogledaše.

-Pa, kad me jednom vodil u birtiju na sok, sreli smo Joškovog tatu i onda mu je rekel da mu bu, ak još jednom čuje kak gužva Ružu, sve zube počupal....nisam ni znal da moj tata tak voli cveće!

-Moj isto voli cveće.- nadoveže se mala plavokosa djevojčica koju su, čim se uključila u razgovor, svi dečkići s obožavanje pogledali. Očito im je svaka njezina riječ bila dobar izgovor da ju po tko zna koji put gledaju u oči, a da se pri tom ne moraju crveniti.

-Stalno zaleva jednu teglicu i kad god neko dođe k nama onda ju nosi u špajzu.

-Zakaj?- dečki zaljubljeno inzistiraju na nastavku priče.

-Pa, veli da su ljudi na tu biljku alergični ..... iiii .... je..... kad god ju malo obrežu, da se ne preraste, a obrezuju ju dok sam u školi jer sam i ja alergična na svakaj, onda sam' leže i smiju se, a oči su im crvene ko cikla.

-Hm, ja to ne bi imal doma ni pol sata.- pametno zaključi očiti filozof među njima koji je na nosu imao nešto više nalik na dva dna od Coca-cole nego na naočale.

-Dobro, jel bumo mi to danas napravili ili ne?- nestrpljivo, i sad već vidno iznervirano, progovora muškobanjasta djevojčica.

-Ja sam rekel da neću i gotovo!- vrlo odrješito odbrusi pjegavko.

Djevojčica odjednom, u hipu, vješto izuje školsku papuču i stade udarati pjegavog nesretnika po glavi. U tom trenutku mala plava zavodnica poviče:

-Glavičkaaaa!.....-

Budući da sam se na trenutak sagnuo kako bih, kao uzoran građanin, pokupio ostatke probavljene Eukanube koju je moj ljubimac upakirao u govno, pogledavši ponovno prema mjestu na kojem je zasjedala mala banda, ostao sam iznenađen filmskom brzinom nestanka posvađanih mališana. Jedini trag koji je odavao da se prije nekoliko trenutaka na tom mjestu odigravala prava drama bila je nepodmazana ljuljačka koja se sve sporije njihala cvileći poput gladnog psa. Zbog Lusove probave i odvratne, radoznale učiteljice, nisam uspio saznati razlog dječje svađe, ali sam ipak nešto naučio. Naime, shvatio sam da oni s osnovnom školom po tintari dobivaju papučom, dok visoko obrazovani mlate visokom štiklom po obrazu! Isto tako sam naučio da će uvijek biti pošteniji onaj koji je dobio manje «bombona», bez obzira na stupanj obrazovanja!

Budući da članovi Programskog vijeća HRT-a nisu uspjeli, usprkos svôm stečenom znanju, u komunikaciji napredovati mnogo dalje od osnovnoškolaca, morat ćemo vjerojatno plaćati veću pretplatu kako bi oni mogli podmiriti bolničke, a onda i sudske troškove.

Naravoučenije: ako nećeš rupu u čelu ne druži se s pametnim ženama u štiklama!