Ne bi vjerovali, danas sam u mom omiljenom kafiću, umjesto piva naručio colu s puno leda. Čitam u «Jutarnjem» neke besmislice i razmišljam o uobičajenim temama iz svakodnevnog života: metafizici, religiji, heklanju, globalizaciji, mirisu luka iz ustiju «frajera» koji je objašnjavao dvojici tutleka kako je sportsko klađenje njegova karma. Uvjeren sam da su obojica zbunjeno razmišljala «kakve veze ima spolni organ sa sportskom kladionicom, vjerojatno čovjeku u zadnje vrijeme nejde, pa je stoga nepristojan?!» Odjednom se sjetih da sam naručio piće te da bi ga valjalo i popiti (red je red).

            -Konobar!- nervozno pozovem ćelavog balavca.

            -Kaj je?- drsko će šmrkavac pokazujući svojim nastupom da mu je do gostiju stalo jednako kao i meni do društva za uzgoj gljivica među nožnim prstima, ....ako ne i manje.

            -Naručil sam s puno leda!

            -I ja sam ti donesel s puno leda- odgovara bahatiša podrugljivo naglašavajući posljednje dvije riječi.

            -Pa di je onda taj led?

            -Dok ti zujiš okolo, otopil ti se!- ustraje bezobraznik u bezobraštini.

Nakon toga zagledao sam se u čašu i trenutno zaboravio na prethodni razgovor, konobara, svađu, pa čak i na coca colu u koju sam upirao oči. U treptaju se sjetih ostarijeg prijatelja s posla koji je u svojoj četr's'petoj godini prvi put odlučio stati na skije. Nikad, doduše, nisam s njim bio na skijanju niti sam osobno ikad stao na te dvije daske, ali mi je sama primisao na njegovu previsoku i prekrakatu figuru s amaterskim pivskim trbuhom nevjerojatno poškakljala centar za neobuzdani smijeh. Začuđujuće jasno mogao sam u tom trenutku zamisliti njegovo lice koje pri svakom slijedećem skijaškom izazovu poprima izraz hamletovske zabrinutosti, pa odmah zatim mudre samozadovoljštine zbog, na primjer, uspješno izvedenog skretanja pri neslućenim brzinama od gotovo 8 km/h. E sad, sudeći po kockicama leda iz coca-cole i vremenu koje mi je trebalo da primijetim kako ih više nema vrlo vjerojatno će moj prijatelj, da bi sam sebi dokazao svoju umješnost, uskoro morati na zimovanje u Dubai. Bogati Arapi su, naime, shvatili da novce koje su zaradili izgladnjujući siromašne sunarodnjake, a prodajući «svoju naftu», mogu uložiti u izgradnju pustinjskoga skijališta pri temperaturama na kojima ja pečem pražetinu* (ako imam «love» za bocu plina). Uz dužno poštovanje umirućima od gladi, često razmišljam o tome kako svijet i nije baš tako grubo polariziran na bogati «zapad» i siromašni «treči svijet». Formula je, doduše, vrlo jednostavna: novac^novac=vlast+obijest-moral+laž-odgovornost. Zemljopisna širina i dužina u ovoj formuli nisu relevantni faktori. S druge strane sasvim je jasno da upravo oni koji imaju puno novaca žele u nama, koji nemamo ni za plin, potaknuti grižnju savjesti zbog postupaka koje su nam bezočno nametnuli i na temelju kojih zarađuju još više novaca. Prodajući naftu, stvaraju civilizaciju koja razvija tehnologiju. Ova im pak omogućuje da znanstveno istraže kako se izgaranjem fosilnih goriva stvaraju staklenički plinovi te se tako topi naš «led u coca-coli» (koju su, usput budi rečeno, baš oni izmislili). Sad kad su shvatili da je sve otišlo k vragu, cinično nas preko turističkih prospekata pozivaju na skijanje u pustinju. No, ne brinite! Ako imate novaca ohladiti ćete se ovog ljeta u Dubaiju ili uz Panasonicovu klimu npr.. U suprotnom opet nemate razloga za brigu, nećete oskudijevati plinom jer ćete se ionako na ljetnom suncu pretvoriti u pražetinu*. Zahvaljujući pak novcima bogatih naftaša kojima su financirana znanstvena istraživanja znamo da pržene bjelančevine ne žive!

*pražetina=kajgana (smučkana, pečena jaja)