Jednom, ne tako davno ... lažem ... odvratno davno, sam sebi ponekad laskam da sam bliže pelenama nego «drvenoj piđami». Dakle, zastrašujuće davno došao je moj otac privremeno s «privremenog rada u inozemstvu». Donio mi je prekrasano, ogromno prometalo na akumulatorski pogon.  U trenutku sam zaboravio sve dječje probleme, igre, grmljavinu, svetog Iliju koji baca kamenje na zločestu djecu, babaroge i ostale zastrašujuće spodobe koje su u vrijeme mojih nestašluka služile kao učinkoviti pedagoški instrumenti. Hipnotiziran prekrasnom crvenom plastikom na četiri kotača, gotovo sat vremena nisam napravio ni koraka, naravno, neprekidno prikovanog pogleda za poklon iz snova. Kad sam konačno prikupio hrabrosti sjesti na vozilo, naša se ljubav svakim danom samo gomilala. Krešo je danima bezuspješno pokušavao pridobiti barem malo mog slobodnog vremena. Uvijek bi odlazio jednako razočaran, a ja sam se sve više pretvarao u modernog kentaura. Djeca iz susjedstva već su isplela mit o maloj spodobi na četiri kotača iz koje raste tijelo i glava dječaka. Onda je došao dan tragedije. Nepogrešivo, kao i svakog jutra, u posjet nam je stigla teta Mara (mama od heroja s motikom iz prošle priče). Moja roditeljica pripremila je doručak i njih dvije krenule su raspredati o nečem što očito nije bilo za dječje uši. Koliko god sam se trudio razumijeti o čemu pričaju uspijevao sam uhvatiti tek pokoju riječ nedovoljnu da bi je postavio u bilo kakav smisleni kontekst. Tada mi je sinulo! Moja mi je «poslovična domišljatost» konačno pokazala put do svjetla kroz mračni labirint neupućenosti.  Formula je bila relativno jednostavna: stol,glavna prepreka zvuku do mojih malih ušiju, za kojim su bezobraznice konspirativno čavrljale, bio je previsok upravo za visinu plastičnog volana mojeg prometala. Popnem li se na volan glava će mi isplivati točno iznad površine zvučne barijera te ću se nevjerojatno približiti do tada nedostupnoj raspravi. Krenuh u napad! Ubrzo se začuo lom koji mi i dan danas propara uši i srce. U trenutku sam se našao na podu krvavih koljena, a pored mene se, kao da je odjednom oživio, nervozno kotrljao odlomljeni upravljač.

Aaaaaaaa ... obezglavio sam omiljenog prijatelja. Ne sjećam se točno, ali mi se čini da sam nakon toga dva dana imao temperaturu i preležao je u krevetu prolijevajući hampere* suza. Nakon višednevnog emotivnog čišćenja konačno sam skupio snage suočiti se s posljedicom svoje radoznalosti. I ta bol koju sam tada osjetio često me progoni ...

Sutradan je stigao Krešo! Vidio me je gdje ležim na slomljenoj igrački još uvijek crvenih očiju, a ja sam na njegovom licu primijetio lagani osmjeh.

            -Kaj je bilo?- teško prikrivajući radost, hineći zabrinutost, upita rođak.

            -Strgalo se!- jedva odgovaram kroz bolne uzdahe.

            -Jel' imaš alat? Bumo popravili!

Tračak nade poškakljao mi je dušu. Ne sjećam se da sam ikad poslije uspio prihvatiti nečiju ponudu tom brzinom. Alat se doslovce stvorio pokraj nas.

            -Da vidimo kaj imaš!- počeo je Krešo prebirati po torbi naglas nabrajajući svaki komad alata kojeg se dohvatio. – šarafciger...čekić...čavli...šarafi...pila...Bit će ok!-

To «bit će ok» jedna je od najdražih rečenica koju sam do tad u svom kratkom životu ćuo.

Čekić je doduše bio jedina alatka koja se Kreši činila korisnom u toj raboti. Operacija je trajala čitavih 5 minuta.

            -Ajoooj, već je 5 vur ... mama me bu vubila! Moram doma na večeru!

Nestao je brže nego ikad, a ja sam ostao u jecajima nad razbacanim krhotinama u ruci milujući nesretni upravljač. Život je nakon toga stajao neko vrijeme. Onda se lagano počeo kotrljati ... sve brže i brže. Krhotine su završile u kanti. Rane na koljenima zacijelile su. Djeca su zaboravila kentaura. Onda smo ponovno jednako radosno svi zajedno zaigrali crne kraljice, ledene babe, skrivača, fanta .... Meni i Kreši bilo je, a da toga nismo bili ni svjesni, drago što smo dovoljno mali te ne smijemo još dugo upravljati ničim većim i ozbiljnijim od plastičnih igračaka. Nakon tragedije s akumulatorskim prijateljem često puta sam lomio volane, padao na koljena, krvario, «popravljao», skupljao i bacao krhotine. Dizao sam se. Koljena su zacjeljivala, a mali ožiljci ostajali. Život je često puta zastao i opet se zakotrljao. Konačno sam shvatio da se u mojem životu, osim vrste pića, malo toga zaista mjenja .... Naime Krešo i ja bi uvijek nakon tragedija i mirenja nešto zajednički popili: mlijeko ... sok ... coca-colu ... kavu ... žuju  ...

hamper* - kanta za vodu