-Dojdi sim!- čuje li to ili mu se samo učinilo?

-Do, ja?- nesigurno je prozborio shvativši da u beskrajnom "ničemu" možda ipak postoji "osoba" s kojom može stupiti u kontakt.

-Je ti, neg do?!

Prestrašeno se zavrtio oko sebe tražeći pogledom neznanca. Ugledao je prozirno bijelo svijetlo, promjera tridesetak centimetara, koje se iz jedne točke širilo na sve strane gubeći prema rubovima intenzitet.

-De si i do si?- istiskuje riječi još uvijek ne vjerujući da sve to nije samo halucinacija.

-Glediš me! Ovo svetlo kaj vidiš to sem ja, a i ti tak zglediš, ha ha ha ... - neznanac je napunio svojim smijehom cijelo Ivekovo biće i zatresao ga takvom silinom da je seljak po prvi put nakon napuštanja tijela osjetio gotovo fizički kontakt. Shvatio je da im se misli i osjećaji jednostavno sudaraju te da su ih obojica u trenutku svjesni, a zapravo ni jedna riječ nije izgovorena. Isto tako postao je svjestan da ne mora podijeliti sve što pomisli već to na neobjašnjiv način sakriva u sebi. No, prelazak granice transcendentalnog dosegao je vrhunac uzbuđenja u trenutku kad je Ivek bez ikakvih fizičkih znakova uspio prepoznati osobu koja je lebdjela nasuprot njemu. Opet je, u trenu, proživio svoj posljednji dah ... krikove, krv, grimase umirućih ratnika i bezemljaša. Ponovno je vidio lice ispunjeno gađenjem i helebardu koja mu cijepa tjeme spuštajući se kroz kašu krvi i mozga sve do leđne moždine. Gledao je, naime, lice svog ubojice, novog bezvremenog sugovornika! Nekako je inercijom očekivao provalu osjećaja koji su ga prožimali u posljednjim trenucima zemaljske patnje ... no motor mržnje jednostavno se nije pokretao. U stvari, osjetio je besmislenost sve gorčine koju je godinama trpao čak i u najskrivenije dijelove duše. Sve što mu se sada događalo bilo je strujanje ravnodušne radosti kroz cijelo biće, ali i posvuda oko njega. Ravnodušne zbog apsolutnosti koja nije dopuštala da ta radost oscilira.

Nastavit ću... :)