Bitka je poprimala nesmiljenu žestinu. Motika je udarala o tvrdi mač. Iskrenje izazvano sudarima metala palilo je užeglo, žedno žito na okolnim poljima. Odjednom je u neravnopravnom susretu helebarde i Ivekove glave pogana seljačka krv poprskala plemeniti oklop Tahijevog ratnika što je hrabro lice plemenitog borca pretvorilo u nakupinu krivudavih bora koje su tako oslikavale nevjerojatan osjećaj gađenja. Ivek kao da nije osjetio bol. Preko lica mu se razlio osmjeh oslobađanja. Konačno umire od tuđeg grijeha neprisiljen diči ruku na sebe kako bi konačno svršio s, naizgled beskonačnim, hodanjem po ivici koja dijeli život od beskrajne slobode smrti. Pred Bogom je čist. Najednom se nekim čudom našao nad poljanom gledajući kako bezumno mnoštvo bjesomučno troši snagu zabadajući oštrice svojih oružja i alatki u sirovo živo, omraženo meso susjeda, vladara, podanika ... Gledao je Ivek i sebe beživotnog, ugušenog u lokvi poluzgrušane, proste, seljačke krvi. Konačno je imao priliku vidjeti ono što nikako nije uspijevao oslijepljen grčevitom, instinktivnom borbom za goli život kojeg u biti nije želio. Došao je, napokon, u priliku usporediti plemenito plavetnilo i prostačko crvenilo dviju različitih vrsta krvi. Nije mogao sam sebi objasniti osjećaj zbunjenosti i nevjerice izazvan svojim stanjem bestjelesnosti. Svaka pomisao u trenu ga je vodila na željeno mjesto. Vrtio se u krug. Ginulo je oko njega mnoštvo seljaka, ali na njegovo čuđenje i podosta lažnih plemića?! Je li stvarno istina da Bog ne dopušta prolijevanje plemenite krvi? Je li istina da su samo seljaci osuđeni na gušenje u vlastitom gustom, bezvrijednom crvenilu? Gdje je ta boja božanske uzvišenosti ... makar kapljica plemenitog plavetnila? Da ima glasnice zaurlao bi od bijesa! Vikao bi iz sveg glasa na Boga koji ga je nepravedno, godinama, držao zarobljenog u bezvrijednom, mesnatom, seljačkom oklopu. Da su mu sad šake išao bi od grofa do grofa i golim rukama bi im vadio grkljane dok ne bi zadovoljio svoju novorođenu žeđ za plavom krvlju.

Nastavit ću... :)