Jurnuo je Ivek, odjednom, za Gašparom ... gle, nekim čudom mu zna ime! Naime, Gašpar (Ivekov ubojica i Tahijev plemić) je još kao dječak, prije spavanja, slušao priče o dalekim svjetovima i pradavnim ljudima od djevojke koju je volio više nego rođenu majku. Doduše, njegova gospođa majka je oduvijek bila zaposlena samo svojim odrazom u ogledalu. Ta mlada djevojka, duge, bujne plave kose, prekrasnih zelenih očiju s toplijim i nježnijim glasom od svih ispjevanih uspavanki, jutarnjih ptičjih simfonija, opera i ljubavnih izjava koje je ikad uspio čuti, bila je njegova guvernanta i prva prava prijateljica ... Možda jedina prava! Uvijek kad bi osjetio miris ljubičica, koje su se u doba cvjetanja nalazile baš u svakom kutku njene sobe, plakao bi poput malog djeteta. Suze za njom, a možda i za izgubljenim djetinstvom , tekle bi mu bez obzira bi li se nalazio u zagrljaju neke kurtizane ili na prijemu kod samog Cara. Dakle Ivek je jurnuo za Gašparom. Letjeli su iznad ogromnog drvenog konja iz kojeg su iskakali ljudi oboružani mačevima i mržnjom. Ponad megalopolisa u plamenu i čovjeka koji je ludo cerekajući se gledao taj prizor čupkajući listiće lovora sa grana ovijenih oko glave. Promatrali su vitezove u bijelim odorama sa crvenim križevima na prsima i leđima kako bježe pred najezdom mnoštva razjarenih konjanika. Slušali su krikove umirućih "nevjernika" na plamenim lomačama uz ovacije krvožednog puka. Sav taj košmar preletjeli su u hipu. Gomila viđenog zla i boli u Iveku je izazvala mučninu i vrtoglavicu kakvu nije osjetio ni dok je bio kmet u vlastitom tijelu. Odjednom je Gašpar zastao.

-Kaj je sad!- upitao je Ivek, mada mu je ova stanka bila potrebna da sabere dojmove i da neke stvari pokuša nagurati na dno sjećanja.

-Budućnost, Ivek, budućnost.- u Gašparovom odgovoru mogla se osjetiti nervozna želja, radoznalost i nedoživljeni strah.

-Kaj se bojiš?

-Sve ovo kaj smo videli za mene su bile samo bajke. Pripovesti iz davnine. Pripovesti koje ni u snu nisu zgledale kak zglediju za prav ... Kaj nas tam čeka?!