Sve što je vidio u samo nekoliko trenutaka nakon vlastite smrti, zapravo poslije oslobađanja iz okova svakodnevnosti, Iveku je otkrilo besmisao ... bezgranični besmisao svega što ga je opterećivalo. Spoznao je ljude koji su, propovijedanjem poštenja, zasljepljivali mnoštvo kako bi uživali u umaskiranom hedonizmu i okrutnom nemoralu. Vidio je prevarene heroje kako puni grča i iracionalne ljubavi ginu pokušavajući dohvatiti, od netom spomenutih moralnih nakaza nametnute, lažne ideale. Gledao je naivne genije koji su svojim entuzijazmom u istraživanju istina, krvožednim monstrumima, svakim svojim pronalaskom, samo dodavali po još jednu alatku u zastrašujući arsenal smrti. Shvatio je Ivek da je od onog prvog, predpovijesnog, polumajmunskog krika rasplakane majke nad mrtvim djetetom čovjek napredovao tek toliko da u kraćem vremenu može ubiti mnogo više ljudi nego što je to mogao golim rukama ili neobrađenim kamenom. Gašpara, svog ubojicu (izbavitelja), počeo je žaliti i ljubiti. Požalio je nad mržnjom koju je osjećao za života. Shvatio je da ni mjesto, ni vrijeme rođenja, pa ni položaj u društvu nisu važni kao trenuci spoznaje nakon smrti. Zapravo potpuno su beznačajni u gomili zrnaca pijeska koja, nošena olujom vječnosti, samo bruse stijene zatečene na putu pretvarajući i njih u prašinu ...