.... počinjem pisati nešto što mi se čini vrlo ozbiljno! U trenutku postaje bezgranično glupo.

Brišem.

.... počinjem, zatim, pisati nešto što mi se čini vrlo zabavno! U trenutku postaje neobično besmisleno.

Brišem.

Na kraju, počinjem sumnjati i u papir i u misli i u ...! Vjerujem sve manje ćak i u ono što ne želim izbrisati. Gubim se u razlikovanju menivrijednog, svevrijednog i bezvrijednog.

Je li ironija jedino što mi preostaje? Nekako mislim da se predajemo ironijom, a s druge strane skrivamo se iza loših emocija i sumnjive poezije. Bojim se da glupost otima krunu ... ili sam samo zabrijao?! :)