-E, kak smo mi super!

-Ko mi?

-Pa mi Hrvati!

-Od kud ti sad ta brija?

-Pa ono ... malo si mislim i kužim da nam sve ide!

-A kaj nam ide?

-Pa rukomet, nogomet, tenis, skijanje ... i sve!

-Nama ide?

-No, kaj sereš ... nego kome?!

-Džomba, Ljubičić, Modrić, Janica i Ivica ... njima ide!

-No, pa to i velim!

-Super Šokre, ti se bar lako identificiraš!

-Daj, kaj opet izvodiš? Koji si ti majmun!

-Moj ti je kruh, kompa, jednako tvrd bez obzira na skijaške stotinke i rukometne golove!

Ne moram govoriti da smo Krešo i ja vrlo brzo prestali raspravljati. Popili smo mi još, doduše, po pivo i prokomentirali par sisatih prolaznica, ali nismo se više upuštali u «filozofske rasprave» oko blagodati koje uživamo rođenjem i pripadnošću!

Naime, lutajući nedavno Europom (kako to gordo zvuči), stigao sam s jednom šarenom ekipom do «vječnog grada». Dolazimo, kasneći, u zabačenu četvrt kako bi nakon petnaestak sati upornog grabljenja kilometara konačno obgrlili bilo kakav jastuk. Nakon napuštanja vjernog prometala našli smo se pred metalnim vratima koja su, opasana raznoraznim tehnološkim izmišljotinama, nastojala da ih baš nikako ne možemo ignorirati! Nervozna, sredovječna, talijanska gospođa poslije predugog čekanja ipak nas pripušta u odaje ... toga dana (odnosno večeri i noći) više se ničega ne sjećam osim trenutka kada sam sam sebe probudio hrkanjem i vrlo brzo ponovno blaženo usnuo. Jutrom u šest počelo je raštimano kukurikanje elektronskih pijetlova. Moglo se tu ćuti koječega, od talijanske himne do najnovijeg turbo-folk hita (neka bubamara ... tako nešto). Na doručku, ako šalicu kave i hrpu margarina na prastarom kruhu možemo počastiti takvim imenom, pojavio se ljubazni starčić što je ženidbom postao zarobljenik oštrokondže koja nas je jučer dočekala! Gospodin se osjetio pozvanim brinuti o svojim gostima te nas je brižno, vještom upotrebom mješavine engleskog jezika i talijanskog akcenta, upozorio na opasnosti rimske multietničnosti što vreba na svakom koraku.

-What is the problem?- upustio sam se u jezičnu avanturu.

- Beware of you because many Yugoslavs are on the streets!

...

Kad je to izgovarao u glasu mu se, doduše, mogla pročitati određena doza strahopoštovanja. No, ja sam u trenutku osjetio istinsku tugu! Iskreno, nije meni žao SFRJ ni njenih granica. Nije mi žao ni promašenih težnji ka idealnom društvu. Strašno mi je, s druge strane, žao zbog ratovanja, mrtvih i osiromašenih! Shvatio sam da se mi čak silom trudimo osloboditi predrasuda i ružnih sjećanja. Stremimo ka nekim «idealima» u približavanju «naprednoj europskoj misli» i onda odjednom jedan bezazleni simpatični starac, nesvjesno prenosi stav humane europe prema svijetu koji jednim dijelom pripada i meni. Giuseppe nema pojma tko su Srbi, Makedonci, Bošnjaci, Hrvati, Crnogorci ... pitanje je zna li uopće da su Slovenci građani njegove «proširene zemlje». A Rumunji i Bugari? Posebna priča! Poput većine sunarodnjaka starčić ih doživljava samo kao jeftinu radnu snagu u svojoj zemlji i strateški jastuk (ili kako Talijani kažu «cuscino») prema Rusiji!

Glavnina neiskusne ekipe provela je naš prvi rimski dan hodajući poput jednorukih invalida budući da su drugu ruku doslovno zalijepili za novčanike u stražnjim džepovima. Navečer su izgledali kao skupina perverznjaka sa otiscima ruku na guzicama. Opuštajući se poslije napornog dana uz nekoliko buteljica talijanskog vina, Giuseppe i ja razmijenili smo još nekoliko rečenica. Prepričati ću na hrvatskom one ključne kako se ne bih bahatio «poliglotstvom».

- Pratite li sport? – upita naizgled radoznalo, a u nadi zapodijevanja razgovora kojim će si kupiti vremena za još pokoji gutljaj vina u odsustvu žene tiranke.

- Da, pomalo! – odgovaram istovremeno točeći «veritas» u ispijene čaše.

- E, onaj vaš Novak Đoković, tenisač – upitno me pogleda ne bih li mu potvrdio da znam o kome priča, što sam i učinio klimnuvši glavom – jako mi se sviđa kao igrač!

- Da ... i meni!- odgovaram te se u zadnjem trenutku odlučujem ne pohvaliti najboljeg "talijanskog" nogometaša Zidana, ostavljajući tako Giuseppea sretnog u njegovoj zabludi.

...

-E, moj Krešo!- vraćam se na trenutak iz razmišljanja u koja sam potonuo –od kud je Nalbandian?

-Hm ... ne znam točno. Portugalac? Si videl onu, nema grudnjak ispod majice, điii!

-Fakat!