Sjedimo Krešo i ja u VG05 i cuclamo pivo. Trtlja on o svemu i svačemu. A može drobit brate mili k'o paromlin od Pukijevog rođaka (Puki Nacionale je isto naš Turopoljec).

Veli Šokre:

-Si videl Sinišu?!- glasom RTL-ovog spikera s «Autopsije«.

-Kaj s njim?

-Pa ubil je starog!

-Aha, Ves.- shvatim da se radi o poznaniku iz kvarta koji je nedavno čistio službeni pištolj i propucao sebe i oca. Otac je nažalost podlegao ozljedama.

-Idijot nije normalan.- klima Krešo glavom lijevo desno k'o kobila repom kad tjera obade.

-Ha, ne znam...-

-Kaj ne znaš, pa budala se nemre igrat s pištoljem u kuhinji.

I tako smo mi još malo proćaskali o Sinišinoj nesmotrenosti i kobnoj sudbini njegova oca. Mada mene i dalje kopka činjenica da se u nekoliko dana slična stvar s istim pištoljem dogodila na različitim mjestima.........no dobro. Nadrapat će neodgovorni pozornici i ...to je to. Život ide dalje.

Nego, razmišljam o tom zakonu ili pravilniku o rukovanju službenim oružjem, pa mi se vrti film.

Sinopsis:

-otamnjenje-

Iz dubine ulice dolazi hitna pomoć pod sirenom, škripeći kočnicama staje ispred novčarske ustanove. Ljudi u bijelom izlijeću iz kombija i bez ikakvog osvrtanja, naprosto, ulijeću u predvorje. Na podu leži policajac srednjih godina. Oko njega lokva krvi. Ruke su mu položene na trbuh i još uvijek pokazuje znakove života. Uokolo, bez nekog smisla, u panici, bezglavo, trčkaraju dvije službenice koje su bolničari, odgurnuvši ih, gotovo bacili na pod. Jedna je štiklom zhvatila knjigu odbačenu oko metar i pola od policajčeve lijeve ruke. Odletjela je prema pultu za prijem stranaka od kojeg se odbila i ponovno pala na pod, ali se u letu zatvorila i sad se jasno s naslovnice moglo pročitati «ZAKON O RUKOVANJU SLUŽBENIM ORUŽJEM».

Bolničari s nosilima i ranjenim policajcem izlijeću jednakom brzinom kao što su i ušli. Na putu do vozila polumrtvi policajac, kroz mutan i krvav pogled, na podu ugleda crnu vunenu kapu koju je u žurbi izgubio jedan od lopova. U tom trenutku dolazi nekoliko policijskih automobila i marica. Hitna odlazi. Krikovi sirena stapaju se u bolnu, jezovitu buku. Policajcu naviru sjećanja.

-pretapanje-

Prolazi ulicom pogledavajući na sat budući da se bliži kraj radnog vremena, kad će poći u stanicu razdužiti se jer nako toga žuri po ženu i punicu .....bolje da šuti o toj ludoj babi, pomisli..... te svi zajedno kreću put Vira na godišnji odmor u vikendicu njenih roditelja. «Prokleti starci, opet ću 20 dana razbijati pločice u j...... kupaonici koju će ionako nasljediti ženina sestra i njen propali roker upitnog glazbenog obrazovanja». Krajičkom oka primjećuje komešanje u banci kraj koje prolazi, dva muškarca obučena u crno s uperenim pištoljima prijete prestravljenim zaposlenicama za pultom. Jedan odlazi negdje u stražnje prostorije, a drugi ostaje držati na oku ostatak osoblja i stranke. Policajac ulazi i prepada lopova. Ovaj se naglo okreće prema pridošlici i uperi pištolj u njega.

-Čekaj!- povika drot.

Zbunjeni lopov zabezeknut policajčevim bezobrazlukom i iznenađen njegovom suludom hrabrošću gubi prvi potez, ostaje ukopan na mjestu. Murjak kreće rukom prema unutrašnjem džepu jakne, na što pljačkaš gotovo zapuca.

-Stani- raširenim dlanom lijeve ruke ispruženim prema njemu drot još jednom, diplomatski, sprečava pucnjavu – vadim knjigu.

Pljačkaš slobodnom rukom protrlja oči ne vjerujući da zaista vidi ono u što gleda.

Naš junak stade listati po knjizi slovkajući poluglasno:

–Va-đe-nje o-ru...- podiže glavu prema izbezumljenom pljačkašu te ga upita:

– Kol'ko love mislite maznut? – još jednom obori glavu prema knjizi, pa opet prema lopuvu iščekujući odgovor.

-Ti nisi normalan!

-Jesi ti čuo što sam te pitao, koliko love mislite maznut.

-Kol'ko bude- u nevjerici će lopov – milju, dvije...

Policajac ponovno obara pogled prema knjizi, prolista dvije tri stranice i ponovno počne slovkati:

–je-dan mi-li....- naglo se trzne i iskolači oči prema neobičnom sugovorniku.

–MILJU! VAU!- nastavi čitati -10 do 15 go-di-na.....e stari moj sat si ga naguzio.- Pobjedničkim smješkom obrati se nesuđenom milijunašu. Naglim, očito pred kupaonskim ogledalom, izvježbanim pokretom iz futrole izvuče pištolj i dalje u drugoj ruci držeći knjigu. Pljačkaš se trzne i napravi korak naprijed u uvjerenju da će sad morati povući obarač.

-Čekaj- ponovno zaurla naš heroj, te opet zaviri u knjigu i slavodobitno promrmlja:

– Aha, sad dakle moram ..., sta-ni i-li...- podigne glavu i krikne poput ranjenog pavijana:

–STANI ILI PUC...-

-BANG!- začuje se iz druge prostorije pucanj. Policajac pada, pljačkaši nestaju, a histerično uplašene službenice prilaze ranjenom heroju.....uaaaaa-uaaaa-uaaaa........Dolazi hitna......

-pretapanje-

Kraj svježeg humka, u koji je zaboden jeftin drveni križ, stoji tabletama nafiksana mlada žena i dječačić koji se, ne shvaćajući ozbiljnost situacije, veselo zabavlja plastičnim pištoljem na vodu. Na križu piše «Janko Janić poginuo na zadatku savjesno i po zakonu obavljajući svoju dužnost.» Ispod križa je položena uredno zapeglana zastava.

Žao mi ga je....puno toga mi je žao. Žal me ponekad uhvati i (koja patetika) kad se sjetim vremena dok smo navečer ljeti sjedili na kiosku ispred robne, natjeravao nas debeli Radovan, šamarao i pendrečio bez ikakve knjige i povoda, sumnjam da je i sva slova poznavao. Te večeri, kad je Žacu opalio šamarčinu, (rođak Krešo je nakon toga Žaca još uredno tužio starcima, pa je ovaj i kod kuće popio dozu batina) slušali smo onu:

«...Ooo, ljeto nam se vratilo
Ooo, ljeto nam se vratilo
Ooo, ljeto nam se vratilo u grad.»

Za Krešu (Animatora) Blaževića smrt je bila dva dana brža od novog proljeća, a u meni je s njim umro još jedan djelić života.

P.S. Pozdrav novinarki M! ;)!