Pijem na terasi VG-a jutarnju kavu uz put gledajući kako jadnik u plavo zelenoj uniformi napikava smeće razbacano parkiralištem i okolnim travnjakom. Oko mene «skamenjeni kavopije» komentiraju posljednji high kick koji kao da je u glavu primila cijela nacija. Izgleda da se država jedva probudila iz kome izazvane javnim potresom mozga. Čini se da jedino umorni smetlar uživa u svom poslu ni ne znajući da je Mirko CroCup dobio nezapamćenu nožnu šamarčinu. Zamislite .... CIJELA ZEMLJA, sva njena politika, zdravlje, bruto društveni proizvod, kontejneronauti, atlantske integracije, Den Haag .... sve se vrti oko jedne visoko podignute noge i jednog gotovo polomljenog vrata.... Ups, dolazi Krešo. Gledam ga i ne vjerujem. U očima mu nazirem očaj muškarca napuštenog nakon 5 godina braka. Izgleda slomljeno kao da ga je žena prevarila s najboljim prijateljem.

-Krešo koji ti je...- zabrinuto, ali oprezno ispitujem potištenog rođaka.

-Pa kaj ti nisi gledal?!- zapanjeno, jedva iz pluća istiskujući posljednje atome zraka kako bi zatitrao ukočenim glasnicama, prokrči Krešo.

-Kaj Porin?- upitam nevješto.

-Si ti lud, kakav Porin! Budalo, Mirko je zgubil.

-Aaa ... kad su bili izbori?- pomalo sadistički nastavljam se naslađivati igrom neshvaćanja i patnjom ranjenog.

-I-su-se, pa ne vjerujem! Ti nisi gledal meč!!!- u preziru prema «neukom», Krešo konačno pronalazi melem koji mu barem malo olakšava bol.

-A misliš onaj boks od jučer?

-BOKS...!- zgroženo istisnu prijatelj zaista ne vjerujući da se netko tako mušku disciplinu osudi nazvati ovako prizemnim imenom. Njegova reakcija skrenula je pažnju i ostalih «supatnika» s terase kafića koji su odjednom, suosjećajući s Krešom, istinski prezirali neznalicu u meni.

–Ultimate fight!- pojašnjava mi rođak osjetno tiše budući da se u zraku dao napipati prijezir prisutnih usmjeren prema mojem neznanju.

-Ma je, znam, to ti je meni sve isto.- nastavljam sad već nespretno pretjerano dizati živac svima oko mene.

-Kak bi bilo isto, boks ti je u odnosu na Ultimate Fight dječja igra.- kreće Krešo u edukativnu misiju kako bi spasio prijatelja iz mračnog ponora neupućenosti.

Krenuo mi je zatim prepričavati svaku sekundu meča s toliko žara i uvjerljivosti da sam u jednom trenutku čak namirisao Mirkovu krv. Pomislih u hipu da je dobro što je CroCup sportaš koji je, stoga, cijelo vrijeme podvrgnut liječničkim pregledima, pa ako me i pogodi koja kapljica ne moram se bojati nikakve zaraze budući da je sasvim sigurno zdrav. Osjetio sam ja kroz priču i krckanje vratnih kralježaka i bubnjeve u glavi. Ugledao sam u trenutku i tunel na kraju kojega je sjalo prekrasno svjetlo... Svu tu silu «zadovoljstava» priuštio mi je moj rođak kroz tužni ep koji je trajao tri puta duže nego sama borba. I onda pomislih: «Sportaš»?! Nekako sam ostao zabezeknut spoznajom da sam čitav svoj «kratki» život proveo u zabludi vjerujući kako je sport plemenita disciplina. Možda je problem drukčije naravi, možda ja ne znam što znači riječ «plemenit». Jer kad se sjetim srednjovjekovnog plemstva i njihovog plemenitog odnosa prema neplemenitim podanicima zasigurno sam u zabludi glede značenja upravo te riječi... Mislim da pomalo shvaćam u čemu je «zamka»! Problem je u «kraju», «koncu», «the endu», «finitu» ili kako god i na kojem god jeziku želite. Zašto? Pa nekako mi to sve izgleda kao grubi «deja vue»! Čovjek je, naime, već u praskozorje povijesti poznavao užitak u tuđoj patnji i prolivenoj krvi. Kad je ta strast postajala toliko iskorištavana da bi bila institucionalizirana obično su propadale civilizacije. Tako je, npr., pokleknuo i močni Rim. Kasnije se, u novom buđenju, čovjek trudio prikriti svoju žeđ za tuđom krvlju kako bi se barem osjećao plemenitijim. Koliko god je ta krv uvijek bila na vrhu usana pri utaživanju iracionalne žeđi nezadovoljnog «intelekta», pokušavalo je ljudsko biće samo sebe uvjeriti u neljudskost takove žeđi. Prikrivalo je svoju surovost umjetnošću, znanošću i mnogom drugom ...ošću osjećajući se izdignuto od svoje istinske želje. Danas kad je sve stavljeno pred upitnik, kad je i umjetnost dovedena pred ponor besmislice, kad je čovjek uvjeren kako je znanost jedino sredstvo za postizanje duhovne zadovoljštine, sve više postajemo svjesni besmislenosti svega što nas okružuje. Nihilizam je jedina ideologija koja se čini prihvatljivom. Pa kad je sve već tako golo i besmisleno što nas sprječava da se vratimo pravima sebi, da se opet naslađujemo tuđom prolivenom krvlju i uživamo u tom iskonskom osjećaju. Jedina razlika između Rimskih gladijatora i modernih boraca na «smrt» jest «sloboda». No, kad malo bolje razmislim, nekako mi se čini da veću skučenost osjeća duh zarobljen na bankovnom računu nego tijelo zaključano među četiri zida.

-Znam, Krešo, da je to dječja igra. U tom i je problem!

-Zakaj problem? To je muški, tu se stvarno vidi 'ko je fakat jači.

-U tom i je problem!

-Odi v rit! Kaj buš žuju?

-Može!