Ovih dana niti sam čitao novine niti gledao tv jedino što me od relevantnih vijesti pogodilo, onako usput, bile su jedna smrt i jedna pobjeda. Pobijedio je Stipe, kao nekim čudom, te je time stavio melem na ranu naciji koja još uvijek pati od nedavnog high kicka, a umro je Ivica ... pokoj mu duši. Ovo potonje ponukalo me na nekoliko tužnih spoznaja, odnosno posvijestilo mi je neke ... «ljudske» postupke vezane uz tuđu bol i nesreću. Tritočkovnu interpunkciju ispred riječi «ljudske» stavio sam razmišljajući bi li ju opasao navodnim znacima ili ne!

To što nisam bio dnevno politički informiran ne znači ujedno da nisam imao socijalnih kontakata uz pivo. Tako sam jučer ... ili prekjučer ... ne čitajući novine sjedio na terasi VG-a i ispijao drugu kriglu kad, «k'o iz vedra neba» naiđe Krešo ... to me je podsjetilo na onaj vic u kojem najomiljeniji lik nekadjugoslavije sjedi, te mu prilazi drugi jednako omiljen (ako ne i omiljeniji) i pita ga: «Sjediš i razmišljaš, aaa?» Ovaj ga onako zbunjeno, k'o prenut iz sna pogleda i isto tako zbunjeno odgovori: «Neeee.....samo sjedim!» Tako sam i ja samo sjedio, tupavo gledajući udaljenu figuru koja se već pola sata gegala brzinom «mraka» te nisam uopće uspio shvatiti kreće li se prema meni ili u suprotnom smjeru! U trenu mi je pala na pamet revolucionarna teorija apsolutnosti b=m*mr^2 iliti bezvoljnost je jednaka masi puta brzini mraka na kvadrat!!!

-Ej bok! Kaj imaš za titpla i meni jednu ampulu? Humanitarna pomoć* mi sjeda tek za tri dana.

-Sjedni Šokre, kaj pitaš!? Koju buš?

-Koju!? Žuju normalno!- gotovo uvrijeđeno odgovara Krešo budući da nikad nije volio retorička pitanja.

Podigao sam ruku jer je upravo kraj mene prolazio ćelavi «prvak ljubaznosti» kojeg su potpuno nezasluženo nazivali konobarom. Naravno, lako je za zaključiti kako prvi pokušaj nije urodio «očekivanom reakcijom» čovjeka čiju mrzovoljnost počinjem shvaćati jer je očito nesretan budući da ne voli svoj posao. U tom trenutku mi je pala na pamet kletva koju ću ubuduće upotrebljavati kao oružje protiv mrskih mi neprijatelja -Da' Bog da čitav život radio pos'o koji ne voliš!- Nisam imao snage spustiti ruku nego sam je jednostavno ostavio stremiti ka nebu očekujući milost onoga koji ju rijetko daje. Poput Mojsija iz biblijske priče ostavio sam tako ruku u zraku do konačne pobjede. Čim su se krigle, vrlo bučno, sudarile s našim stolom počeli smo gutati blaženu tekućinu kao nomadi koji su nakon tri dana hoda i žeđi konačno pronašli izvor u pustinji.

-I, umro je!- onako ... gledajući gegavu spodobu u daljini, provali Krešo više u namjeri da naruži tišinu nego da započne smisleni razgovor.

-Umro je!- potvrdim tek reda radi brišući usput mokra pivska usta.

Tad me u mozak, k'o iskra odlomljena vruća metala pri varenju, ubolo sjećanje na priču iz djetinjstva mojih sestara i rođaka koju sam kao mlađi braco uvijek slušao poput poučne legende ne shvaćajući do danas njeno pravo značenje.

Dakle:

Jednom davno, dvije do tri godine p.m.e. (prije moje ere) ili B.B. (Before Barba) igrali su se Višnja (moja sestra) i Zdravko (moj bratić) u pijesku ispred bakine kuće (pokoj joj duši ... mislim na baku ne na kuću). Višnja je od pijeska, kao i svaka iole vrijedna klinkadomaćica, radila neku vrstu schwarzvald torte dok je Zdravko kao svaki pravi muškaracklinac nešto kopao motikom, tražeći valjda davno izgubljene pikule*. Podigavši svoju, još tada relativno tupavu glavicu, ugledao je odličnu priliku da u praksu provede vještinu teoretski usvojenu u jučerašnjem Tomu&Jerryu. Vođen nekom «vanjskom nadnaravnom silom» podigao je motiku i opalio svoju najdražu sestričnu po glavi.

Poslije toga, ni ona od krvi i bolova zadobivenih motikom, a ni on od bolova zadobivenih bakinom olovnom desnicom, nemaju upisano u sjećanje nekoliko narednih trenutaka ... možda i sati. Nakon smirivanja bure dolazi na red dio priče koji najbolje opisuje sve ono što se ovih dana događalo oko Ivice.

Višnja je ležala u krevetu pokrpane i omotane glave u mrežicu koja je mene uvijek podsjećala na ukusna peciva odnosno na crvenu mrežastu vrećicu u koju su potonja nekad bila pakirana. Prišao joj je najdraži krvnik, onako pokajnički, te se stade ispričavati zbog nesmotreno upotrebljene vještine «glavomotike». Osjetivši iskreno žaljenje moja mala sestrica jedva je uspjela razvući bolni osmjeh opraštanja. Ohrabren olakšanjem savjesti i ponovno pročišćene duše, Zdravko je desnom rukom gladio sestričnu po zdravom dijelu glave dok je drugu ruku zavukao ispod jastuka znajući da su se tamo nalazili bolesnički pokloni (kiki bomboni) koje ona, znao je to Zdravko, «ionako nemre jesti jer ju sve boli!» Zna on da je Višnji teško i iskreno mu je zbog toga žao. Zna da bi te bombone mogla pojesti tek kad ozdravi ... šteta je da blago stoji neiskorišteno zbog nečije nemoći!

Moram priznati da nisam baš s pokojnikom Račanom politički istomišljenik ili točnije rečeno nisam uopće neki politički mišljenik, ali nekako mi se čini da iskrenije žalim za tim čovjekom jer ionako nisam u prilici zavući ruku ispod njegovog jastuka.

-Krešo, gle onu babu, već se sat vremena gega na istom mjestu!

-Koja baba?

-Ona tam kod auto škole.

-Koji si ti tenkre ... to nije baba!

-Nego kaj je?

-Pa frajer klofa tepih ispred zgrade!

-......shit! Propala mi je uputnica za okulistu. Moram sutra po novu!

humanitarna pomoć* - krvavo zarađena plaća za protekli mjesec

pikula* - kuglica od stakla kojom se igraju djeca. (špekula, kliker, franja...)