Trošna drvena ljepotica leži zaboravljena u trnovitm grmlju sjećanja ... pokopanog zajedno s opojnim mirisom lipe u bakinom dvorištu. Presušena, i zatrpana rijeka teče još samo kroz mene. Ja u strahu pretrčavam grbavo brvno! Promatram lastavice; koje su pred neku zimu otišle ... i više se nikad nisu vratile ...

No, neodlučnost nije trajala dugo, tek treptaj oka. Ivek je, vođen Gašparom i čeličnom radoznalošću, jednostavno usisan u svijet koji se još nije dogodio. Oko njega su poput, olujom nošenog lišća, letjele sve nepoznatije i sve neshvatljivije slike. Gomilali su se tu krikovi, smijehovi, plač, plamenovi, kipovi, ratovi, slike, poplave, potresi, kuge, smrti, trudovi, radovi, insekti, padovi, kraljevi, popovi, lopovi ...  i mnoštvo toga što nikad nije vidio ni spoznao, a sad je znao! Spoznao je besmisao svega čemu se divio! Smisao svega što je prezirao!  Bezazlenost onog od čega je zazirao! Moć neprimjetnog! Nemoć sile ... i boli ... ! Gledao je snopove smrti kao lišće koje pada u jesen i bujice radosti poput novootopljenih potoka u proljeće!