Jurnuo je Ivek, odjednom, za Gašparom ... gle, nekim čudom mu zna ime! Naime, Gašpar (Ivekov ubojica i Tahijev plemić) je još kao dječak, prije spavanja, slušao priče o dalekim svjetovima i pradavnim ljudima od djevojke koju je volio više nego rođenu majku. Doduše, njegova gospođa majka je oduvijek bila zaposlena samo svojim odrazom u ogledalu. Ta mlada djevojka, duge, bujne plave kose, prekrasnih zelenih očiju s toplijim i nježnijim glasom od svih ispjevanih uspavanki, jutarnjih ptičjih simfonija, opera i ljubavnih izjava koje je ikad uspio čuti, bila je njegova guvernanta i prva prava prijateljica ... Možda jedina prava! Uvijek kad bi osjetio miris ljubičica, koje su se u doba cvjetanja nalazile baš u svakom kutku njene sobe, plakao bi poput malog djeteta. Suze za njom, a možda i za izgubljenim djetinstvom , tekle bi mu bez obzira bi li se nalazio u zagrljaju neke kurtizane ili na prijemu kod samog Cara. Dakle Ivek je jurnuo za Gašparom. Letjeli su iznad ogromnog drvenog konja iz kojeg su iskakali ljudi oboružani mačevima i mržnjom. Ponad megalopolisa u plamenu i čovjeka koji je ludo cerekajući se gledao taj prizor čupkajući listiće lovora sa grana ovijenih oko glave. Promatrali su vitezove u bijelim odorama sa crvenim križevima na prsima i leđima kako bježe pred najezdom mnoštva razjarenih konjanika. Slušali su krikove umirućih "nevjernika" na plamenim lomačama uz ovacije krvožednog puka. Sav taj košmar preletjeli su u hipu. Gomila viđenog zla i boli u Iveku je izazvala mučninu i vrtoglavicu kakvu nije osjetio ni dok je bio kmet u vlastitom tijelu. Odjednom je Gašpar zastao.

-Kaj je sad!- upitao je Ivek, mada mu je ova stanka bila potrebna da sabere dojmove i da neke stvari pokuša nagurati na dno sjećanja.

-Budućnost, Ivek, budućnost.- u Gašparovom odgovoru mogla se osjetiti nervozna želja, radoznalost i nedoživljeni strah.

-Kaj se bojiš?

-Sve ovo kaj smo videli za mene su bile samo bajke. Pripovesti iz davnine. Pripovesti koje ni u snu nisu zgledale kak zglediju za prav ... Kaj nas tam čeka?!

Iveka je naglo zarobila jeza. Tresla ga je i lomila kao što zimska oluja lomi smrznuto šiblje. Nije bio siguran želi li uopće vidjeti tu "budućnost".

Nastavit ću :)

(ili odmor od "Plemenitih rabota")

Odmora tražim od bora, gora i zlotvora!
Uzimam odmora od inspektora, doktora i govora.
Odmora od pozora, zazora i svjetonazora!
Od rotora, motora i gedora.
Lovim odmora od gnjavatora, snagatora i predatora.
Bježim od inkasatora i lovatora.
Od vapora i šatora.
Odmaram se od dalekozora, prozora i obzora.
Od ponora, Mordora i Gondora!

Veselim se šumu mora, buđenju zora i komentaru koji će možda napisati Dora ! :) )

Nije Ivek znao za pjesmu, radost, knjigu ... sve što je naučio u životu bili su bol, motika i jad! No, odjednom su mu navrli stihovi:

Veruješ vu čuda, a sejeno miraš.
Saki Boži dan glediš greh, krv i jad.
Od živlenja rajši črnu raku biraš
jer kak selak samo gučeš neslanu glad.

A najrajši bi si požirake spuknul
i od jada bi žlempal su tu žuvku krv,
dok god se kak tikvajna nebi raspuknul,
nek s tobum se narani makar polski crv.

Pak onda kak da te ni ni bilo ... merneš
i glediš taj čemer z anđeleki sveti.
Od smeja si jedva trunu zraka zemeš,
smeješ se z bokcov kaj još su prekleti!

Nastavit ću... :)

-Dojdi sim!- čuje li to ili mu se samo učinilo?

-Do, ja?- nesigurno je prozborio shvativši da u beskrajnom "ničemu" možda ipak postoji "osoba" s kojom može stupiti u kontakt.

-Je ti, neg do?!

Prestrašeno se zavrtio oko sebe tražeći pogledom neznanca. Ugledao je prozirno bijelo svijetlo, promjera tridesetak centimetara, koje se iz jedne točke širilo na sve strane gubeći prema rubovima intenzitet.

-De si i do si?- istiskuje riječi još uvijek ne vjerujući da sve to nije samo halucinacija.

-Glediš me! Ovo svetlo kaj vidiš to sem ja, a i ti tak zglediš, ha ha ha ... - neznanac je napunio svojim smijehom cijelo Ivekovo biće i zatresao ga takvom silinom da je seljak po prvi put nakon napuštanja tijela osjetio gotovo fizički kontakt. Shvatio je da im se misli i osjećaji jednostavno sudaraju te da su ih obojica u trenutku svjesni, a zapravo ni jedna riječ nije izgovorena. Isto tako postao je svjestan da ne mora podijeliti sve što pomisli već to na neobjašnjiv način sakriva u sebi. No, prelazak granice transcendentalnog dosegao je vrhunac uzbuđenja u trenutku kad je Ivek bez ikakvih fizičkih znakova uspio prepoznati osobu koja je lebdjela nasuprot njemu. Opet je, u trenu, proživio svoj posljednji dah ... krikove, krv, grimase umirućih ratnika i bezemljaša. Ponovno je vidio lice ispunjeno gađenjem i helebardu koja mu cijepa tjeme spuštajući se kroz kašu krvi i mozga sve do leđne moždine. Gledao je, naime, lice svog ubojice, novog bezvremenog sugovornika! Nekako je inercijom očekivao provalu osjećaja koji su ga prožimali u posljednjim trenucima zemaljske patnje ... no motor mržnje jednostavno se nije pokretao. U stvari, osjetio je besmislenost sve gorčine koju je godinama trpao čak i u najskrivenije dijelove duše. Sve što mu se sada događalo bilo je strujanje ravnodušne radosti kroz cijelo biće, ali i posvuda oko njega. Ravnodušne zbog apsolutnosti koja nije dopuštala da ta radost oscilira.

Nastavit ću... :)

Bitka je poprimala nesmiljenu žestinu. Motika je udarala o tvrdi mač. Iskrenje izazvano sudarima metala palilo je užeglo, žedno žito na okolnim poljima. Odjednom je u neravnopravnom susretu helebarde i Ivekove glave pogana seljačka krv poprskala plemeniti oklop Tahijevog ratnika što je hrabro lice plemenitog borca pretvorilo u nakupinu krivudavih bora koje su tako oslikavale nevjerojatan osjećaj gađenja. Ivek kao da nije osjetio bol. Preko lica mu se razlio osmjeh oslobađanja. Konačno umire od tuđeg grijeha neprisiljen diči ruku na sebe kako bi konačno svršio s, naizgled beskonačnim, hodanjem po ivici koja dijeli život od beskrajne slobode smrti. Pred Bogom je čist. Najednom se nekim čudom našao nad poljanom gledajući kako bezumno mnoštvo bjesomučno troši snagu zabadajući oštrice svojih oružja i alatki u sirovo živo, omraženo meso susjeda, vladara, podanika ... Gledao je Ivek i sebe beživotnog, ugušenog u lokvi poluzgrušane, proste, seljačke krvi. Konačno je imao priliku vidjeti ono što nikako nije uspijevao oslijepljen grčevitom, instinktivnom borbom za goli život kojeg u biti nije želio. Došao je, napokon, u priliku usporediti plemenito plavetnilo i prostačko crvenilo dviju različitih vrsta krvi. Nije mogao sam sebi objasniti osjećaj zbunjenosti i nevjerice izazvan svojim stanjem bestjelesnosti. Svaka pomisao u trenu ga je vodila na željeno mjesto. Vrtio se u krug. Ginulo je oko njega mnoštvo seljaka, ali na njegovo čuđenje i podosta lažnih plemića?! Je li stvarno istina da Bog ne dopušta prolijevanje plemenite krvi? Je li istina da su samo seljaci osuđeni na gušenje u vlastitom gustom, bezvrijednom crvenilu? Gdje je ta boja božanske uzvišenosti ... makar kapljica plemenitog plavetnila? Da ima glasnice zaurlao bi od bijesa! Vikao bi iz sveg glasa na Boga koji ga je nepravedno, godinama, držao zarobljenog u bezvrijednom, mesnatom, seljačkom oklopu. Da su mu sad šake išao bi od grofa do grofa i golim rukama bi im vadio grkljane dok ne bi zadovoljio svoju novorođenu žeđ za plavom krvlju.

Nastavit ću... :)