Jesam li ikad pokušao gorjeti u tišini?

Onako ljubičasto! (kako bi rekla repatica)

Ili sam uvijek izgarao u crvenom?

Jesam li se ikad približio rubu duge?

Onako ljubičasto!

Ili sam se uvijek crvenio od vrućine?

Jesam li se ikad ljubičasto zaljubio?

Ili sam tražio crveno jer je bliže?

Jesam li ....

Onako ljubičasto ... ?

«Svaki grad uz naše more ima svoga Lera» ... i uz rijeku, i uz planinu, i uz dolinu ... u stvari svaki grad, pa i ovaj moj gradićak ima svoga ... E, taj naš velikogorički je jednom poželio promijeniti ime u, ni manje ni više nego, John Wayne.

-«Lero», prema zakonu o ... «ne znam ni ja čemu» ... vi se nikako ne možete nazvati tim imenom!- odgovorila je službenica i nastavila igrati tetris na računalu.

«Lero» je razočaran otišao ubiti svoju tugu u još jednoj litrici onog blaženog vina koje nastaje od kruha. Ne bojte se, ne radi se o Biblijskom čudu! Sigurno ste i vi bar jednom bili ponukani da svog «Lera» primite za ruku i odvedete u najbližu trgovinu kako bi mu kupili kruh zbog kojeg je on gubio sate i dane smišljajući kako bi na što domišljatiji način, po tko zna koji put, tražio neki «dinar» za njega. Tada bi vam poput umiljatog janjeta priznavao da nije mislio na kruh koji mu vi želite kupiti. Dakle, da popijete barem desetinu «kiseline» koju on svakodnevno unosi u svoje umorno tijelo vjerojatno bi i vi promijenili ime u, na primjer, Zsa Zsa Gabor ili bi se možda poželjeli deklarirati kao pripadnik populacije pavijana. E sad, pavijan ne možete postati iz čisto praktičnih razloga (DNK i broj kromosoma), ali ne vidim prepreke u ostvarivanju vaše želje da se prezivate Gabor koliko se god to meni možda činilo glupim ili nepromišljenim. Naš velikogorički «Lero» u žilama ima ugrađene Romske krvi, priznali to mnogi ili ne, predrasude smrdljivog konzervativizma su tog nesretnika djelomično i dovele do flaše s kiselim vinom. Evo sad apsurda, čovjeka ispljunemo kao odvratni zalogaj na prljavi pod, gazimo ga, ali ne dovoljno jako kako ga ne bi ubili i uskratili si zadovoljstvo sažaljevanja nad «jadnikom»!!! «Lero» shvaća da je «otpadak», želi promijeniti ime, a ovi mu odjednom ne daju da se razlikuje od njih .... halooo!? ......

Neki dan sam, naime, naišao na članak o ostavci Tomislava Nikolića na funkciju predsjednika Srpskog parlamenta. U tekstu se spominje predstavljanje knjige Haaškog optuženika i Nikolićevog šefa Vojislava Šešelja pod naslovom «Rimokatolički zločinački projekt umjetne hrvatske nacije». E sad ... ne razumijem zašto Vojo želi da netko koga on ne voli bude dio njegovog naroda? Ili zašto većina Hrvata silom želi Bunjevce uvjeriti kako su i oni Hrvati? Čini mi se da je u pitanju paranoja, strah od različitosti i ponajprije lijenost. Svima nam je lakše zamrziti nego se potruditi upoznati drugoga i prihvatiti ga onakvim kakav on želi biti.

nema vremena koje ne boli

niti boli koja ne prolazi

nema istine koja ne nestaje

niti laži koja ostaje

sada ne postoji

jer je prošlost

čim trepnem

sad je tlapnja

budućnost strepnja

a sjećanja bole

boli prolaze

istine nestaju

laži ne ostaju....

Jednom, ne tako davno ... lažem ... odvratno davno, sam sebi ponekad laskam da sam bliže pelenama nego «drvenoj piđami». Dakle, zastrašujuće davno došao je moj otac privremeno s «privremenog rada u inozemstvu». Donio mi je prekrasano, ogromno prometalo na akumulatorski pogon.  U trenutku sam zaboravio sve dječje probleme, igre, grmljavinu, svetog Iliju koji baca kamenje na zločestu djecu, babaroge i ostale zastrašujuće spodobe koje su u vrijeme mojih nestašluka služile kao učinkoviti pedagoški instrumenti. Hipnotiziran prekrasnom crvenom plastikom na četiri kotača, gotovo sat vremena nisam napravio ni koraka, naravno, neprekidno prikovanog pogleda za poklon iz snova. Kad sam konačno prikupio hrabrosti sjesti na vozilo, naša se ljubav svakim danom samo gomilala. Krešo je danima bezuspješno pokušavao pridobiti barem malo mog slobodnog vremena. Uvijek bi odlazio jednako razočaran, a ja sam se sve više pretvarao u modernog kentaura. Djeca iz susjedstva već su isplela mit o maloj spodobi na četiri kotača iz koje raste tijelo i glava dječaka. Onda je došao dan tragedije. Nepogrešivo, kao i svakog jutra, u posjet nam je stigla teta Mara (mama od heroja s motikom iz prošle priče). Moja roditeljica pripremila je doručak i njih dvije krenule su raspredati o nečem što očito nije bilo za dječje uši. Koliko god sam se trudio razumijeti o čemu pričaju uspijevao sam uhvatiti tek pokoju riječ nedovoljnu da bi je postavio u bilo kakav smisleni kontekst. Tada mi je sinulo! Moja mi je «poslovična domišljatost» konačno pokazala put do svjetla kroz mračni labirint neupućenosti.  Formula je bila relativno jednostavna: stol,glavna prepreka zvuku do mojih malih ušiju, za kojim su bezobraznice konspirativno čavrljale, bio je previsok upravo za visinu plastičnog volana mojeg prometala. Popnem li se na volan glava će mi isplivati točno iznad površine zvučne barijera te ću se nevjerojatno približiti do tada nedostupnoj raspravi. Krenuh u napad! Ubrzo se začuo lom koji mi i dan danas propara uši i srce. U trenutku sam se našao na podu krvavih koljena, a pored mene se, kao da je odjednom oživio, nervozno kotrljao odlomljeni upravljač.

Aaaaaaaa ... obezglavio sam omiljenog prijatelja. Ne sjećam se točno, ali mi se čini da sam nakon toga dva dana imao temperaturu i preležao je u krevetu prolijevajući hampere* suza. Nakon višednevnog emotivnog čišćenja konačno sam skupio snage suočiti se s posljedicom svoje radoznalosti. I ta bol koju sam tada osjetio često me progoni ...

Sutradan je stigao Krešo! Vidio me je gdje ležim na slomljenoj igrački još uvijek crvenih očiju, a ja sam na njegovom licu primijetio lagani osmjeh.

            -Kaj je bilo?- teško prikrivajući radost, hineći zabrinutost, upita rođak.

            -Strgalo se!- jedva odgovaram kroz bolne uzdahe.

            -Jel' imaš alat? Bumo popravili!

Tračak nade poškakljao mi je dušu. Ne sjećam se da sam ikad poslije uspio prihvatiti nečiju ponudu tom brzinom. Alat se doslovce stvorio pokraj nas.

            -Da vidimo kaj imaš!- počeo je Krešo prebirati po torbi naglas nabrajajući svaki komad alata kojeg se dohvatio. – šarafciger...čekić...čavli...šarafi...pila...Bit će ok!-

To «bit će ok» jedna je od najdražih rečenica koju sam do tad u svom kratkom životu ćuo.

Čekić je doduše bio jedina alatka koja se Kreši činila korisnom u toj raboti. Operacija je trajala čitavih 5 minuta.

            -Ajoooj, već je 5 vur ... mama me bu vubila! Moram doma na večeru!

Nestao je brže nego ikad, a ja sam ostao u jecajima nad razbacanim krhotinama u ruci milujući nesretni upravljač. Život je nakon toga stajao neko vrijeme. Onda se lagano počeo kotrljati ... sve brže i brže. Krhotine su završile u kanti. Rane na koljenima zacijelile su. Djeca su zaboravila kentaura. Onda smo ponovno jednako radosno svi zajedno zaigrali crne kraljice, ledene babe, skrivača, fanta .... Meni i Kreši bilo je, a da toga nismo bili ni svjesni, drago što smo dovoljno mali te ne smijemo još dugo upravljati ničim većim i ozbiljnijim od plastičnih igračaka. Nakon tragedije s akumulatorskim prijateljem često puta sam lomio volane, padao na koljena, krvario, «popravljao», skupljao i bacao krhotine. Dizao sam se. Koljena su zacjeljivala, a mali ožiljci ostajali. Život je često puta zastao i opet se zakotrljao. Konačno sam shvatio da se u mojem životu, osim vrste pića, malo toga zaista mjenja .... Naime Krešo i ja bi uvijek nakon tragedija i mirenja nešto zajednički popili: mlijeko ... sok ... coca-colu ... kavu ... žuju  ...

hamper* - kanta za vodu

Želio bih nešto pisati, al' nemam snage. Neko me čudo obuzelo i čvrsto drži...ne pušta. Boli me!  

prazno je ... grozno

prazna čaša

... famozno?

prazni pogled

prazan džep

... virtuozno :)

prazno je tužno

prazna kuća

prazna obećanja

praznici

... duša?

praznina ruši!

... suša?

prazno je ružno

nesnosno, kužno

bolno guši...

praznina ... daljina ... tmina ... nizina

prazno suši, ubija, uzima...

ne dam ... punim ... al' dubina otima!

Ovih dana niti sam čitao novine niti gledao tv jedino što me od relevantnih vijesti pogodilo, onako usput, bile su jedna smrt i jedna pobjeda. Pobijedio je Stipe, kao nekim čudom, te je time stavio melem na ranu naciji koja još uvijek pati od nedavnog high kicka, a umro je Ivica ... pokoj mu duši. Ovo potonje ponukalo me na nekoliko tužnih spoznaja, odnosno posvijestilo mi je neke ... «ljudske» postupke vezane uz tuđu bol i nesreću. Tritočkovnu interpunkciju ispred riječi «ljudske» stavio sam razmišljajući bi li ju opasao navodnim znacima ili ne!

To što nisam bio dnevno politički informiran ne znači ujedno da nisam imao socijalnih kontakata uz pivo. Tako sam jučer ... ili prekjučer ... ne čitajući novine sjedio na terasi VG-a i ispijao drugu kriglu kad, «k'o iz vedra neba» naiđe Krešo ... to me je podsjetilo na onaj vic u kojem najomiljeniji lik nekadjugoslavije sjedi, te mu prilazi drugi jednako omiljen (ako ne i omiljeniji) i pita ga: «Sjediš i razmišljaš, aaa?» Ovaj ga onako zbunjeno, k'o prenut iz sna pogleda i isto tako zbunjeno odgovori: «Neeee.....samo sjedim!» Tako sam i ja samo sjedio, tupavo gledajući udaljenu figuru koja se već pola sata gegala brzinom «mraka» te nisam uopće uspio shvatiti kreće li se prema meni ili u suprotnom smjeru! U trenu mi je pala na pamet revolucionarna teorija apsolutnosti b=m*mr^2 iliti bezvoljnost je jednaka masi puta brzini mraka na kvadrat!!!

-Ej bok! Kaj imaš za titpla i meni jednu ampulu? Humanitarna pomoć* mi sjeda tek za tri dana.

-Sjedni Šokre, kaj pitaš!? Koju buš?

-Koju!? Žuju normalno!- gotovo uvrijeđeno odgovara Krešo budući da nikad nije volio retorička pitanja.

Podigao sam ruku jer je upravo kraj mene prolazio ćelavi «prvak ljubaznosti» kojeg su potpuno nezasluženo nazivali konobarom. Naravno, lako je za zaključiti kako prvi pokušaj nije urodio «očekivanom reakcijom» čovjeka čiju mrzovoljnost počinjem shvaćati jer je očito nesretan budući da ne voli svoj posao. U tom trenutku mi je pala na pamet kletva koju ću ubuduće upotrebljavati kao oružje protiv mrskih mi neprijatelja -Da' Bog da čitav život radio pos'o koji ne voliš!- Nisam imao snage spustiti ruku nego sam je jednostavno ostavio stremiti ka nebu očekujući milost onoga koji ju rijetko daje. Poput Mojsija iz biblijske priče ostavio sam tako ruku u zraku do konačne pobjede. Čim su se krigle, vrlo bučno, sudarile s našim stolom počeli smo gutati blaženu tekućinu kao nomadi koji su nakon tri dana hoda i žeđi konačno pronašli izvor u pustinji.

-I, umro je!- onako ... gledajući gegavu spodobu u daljini, provali Krešo više u namjeri da naruži tišinu nego da započne smisleni razgovor.

-Umro je!- potvrdim tek reda radi brišući usput mokra pivska usta.

Tad me u mozak, k'o iskra odlomljena vruća metala pri varenju, ubolo sjećanje na priču iz djetinjstva mojih sestara i rođaka koju sam kao mlađi braco uvijek slušao poput poučne legende ne shvaćajući do danas njeno pravo značenje.

Dakle:

Jednom davno, dvije do tri godine p.m.e. (prije moje ere) ili B.B. (Before Barba) igrali su se Višnja (moja sestra) i Zdravko (moj bratić) u pijesku ispred bakine kuće (pokoj joj duši ... mislim na baku ne na kuću). Višnja je od pijeska, kao i svaka iole vrijedna klinkadomaćica, radila neku vrstu schwarzvald torte dok je Zdravko kao svaki pravi muškaracklinac nešto kopao motikom, tražeći valjda davno izgubljene pikule*. Podigavši svoju, još tada relativno tupavu glavicu, ugledao je odličnu priliku da u praksu provede vještinu teoretski usvojenu u jučerašnjem Tomu&Jerryu. Vođen nekom «vanjskom nadnaravnom silom» podigao je motiku i opalio svoju najdražu sestričnu po glavi.

Poslije toga, ni ona od krvi i bolova zadobivenih motikom, a ni on od bolova zadobivenih bakinom olovnom desnicom, nemaju upisano u sjećanje nekoliko narednih trenutaka ... možda i sati. Nakon smirivanja bure dolazi na red dio priče koji najbolje opisuje sve ono što se ovih dana događalo oko Ivice.

Višnja je ležala u krevetu pokrpane i omotane glave u mrežicu koja je mene uvijek podsjećala na ukusna peciva odnosno na crvenu mrežastu vrećicu u koju su potonja nekad bila pakirana. Prišao joj je najdraži krvnik, onako pokajnički, te se stade ispričavati zbog nesmotreno upotrebljene vještine «glavomotike». Osjetivši iskreno žaljenje moja mala sestrica jedva je uspjela razvući bolni osmjeh opraštanja. Ohrabren olakšanjem savjesti i ponovno pročišćene duše, Zdravko je desnom rukom gladio sestričnu po zdravom dijelu glave dok je drugu ruku zavukao ispod jastuka znajući da su se tamo nalazili bolesnički pokloni (kiki bomboni) koje ona, znao je to Zdravko, «ionako nemre jesti jer ju sve boli!» Zna on da je Višnji teško i iskreno mu je zbog toga žao. Zna da bi te bombone mogla pojesti tek kad ozdravi ... šteta je da blago stoji neiskorišteno zbog nečije nemoći!

Moram priznati da nisam baš s pokojnikom Račanom politički istomišljenik ili točnije rečeno nisam uopće neki politički mišljenik, ali nekako mi se čini da iskrenije žalim za tim čovjekom jer ionako nisam u prilici zavući ruku ispod njegovog jastuka.

-Krešo, gle onu babu, već se sat vremena gega na istom mjestu!

-Koja baba?

-Ona tam kod auto škole.

-Koji si ti tenkre ... to nije baba!

-Nego kaj je?

-Pa frajer klofa tepih ispred zgrade!

-......shit! Propala mi je uputnica za okulistu. Moram sutra po novu!

humanitarna pomoć* - krvavo zarađena plaća za protekli mjesec

pikula* - kuglica od stakla kojom se igraju djeca. (špekula, kliker, franja...)