Umro je!
Hm....Kaj ja mislim o tome?
Je li čovjek promijenio povijest ili je povijest promijenila njega? Ima li uopće bilo tko od nas pravo misliti da je on taj koji sam mijenja bilo što? Ili suprotno, ima li uopće tko od nas pravo misliti da ne mijenja ništa......? U poplavi vremena bezobrazno je misliti da moj dio toka mijenja rijeku. S druge pak strane, kad kukamo zbog kiše, ustvari ne prihvaćamo povratak onih koji su tekli s nama!
Pijem na terasi VG-a jutarnju kavu uz put gledajući kako jadnik u plavo zelenoj uniformi napikava smeće razbacano parkiralištem i okolnim travnjakom. Oko mene «skamenjeni kavopije» komentiraju posljednji high kick koji kao da je u glavu primila cijela nacija. Izgleda da se država jedva probudila iz kome izazvane javnim potresom mozga. Čini se da jedino umorni smetlar uživa u svom poslu ni ne znajući da je Mirko CroCup dobio nezapamćenu nožnu šamarčinu. Zamislite .... CIJELA ZEMLJA, sva njena politika, zdravlje, bruto društveni proizvod, kontejneronauti, atlantske integracije, Den Haag .... sve se vrti oko jedne visoko podignute noge i jednog gotovo polomljenog vrata.... Ups, dolazi Krešo. Gledam ga i ne vjerujem. U očima mu nazirem očaj muškarca napuštenog nakon 5 godina braka. Izgleda slomljeno kao da ga je žena prevarila s najboljim prijateljem.
-Krešo koji ti je...- zabrinuto, ali oprezno ispitujem potištenog rođaka.
-Pa kaj ti nisi gledal?!- zapanjeno, jedva iz pluća istiskujući posljednje atome zraka kako bi zatitrao ukočenim glasnicama, prokrči Krešo.
-Kaj Porin?- upitam nevješto.
-Si ti lud, kakav Porin! Budalo, Mirko je zgubil.
-Aaa ... kad su bili izbori?- pomalo sadistički nastavljam se naslađivati igrom neshvaćanja i patnjom ranjenog.
-I-su-se, pa ne vjerujem! Ti nisi gledal meč!!!- u preziru prema «neukom», Krešo konačno pronalazi melem koji mu barem malo olakšava bol.
-A misliš onaj boks od jučer?
-BOKS...!- zgroženo istisnu prijatelj zaista ne vjerujući da se netko tako mušku disciplinu osudi nazvati ovako prizemnim imenom. Njegova reakcija skrenula je pažnju i ostalih «supatnika» s terase kafića koji su odjednom, suosjećajući s Krešom, istinski prezirali neznalicu u meni.
–Ultimate fight!- pojašnjava mi rođak osjetno tiše budući da se u zraku dao napipati prijezir prisutnih usmjeren prema mojem neznanju.
-Ma je, znam, to ti je meni sve isto.- nastavljam sad već nespretno pretjerano dizati živac svima oko mene.
-Kak bi bilo isto, boks ti je u odnosu na Ultimate Fight dječja igra.- kreće Krešo u edukativnu misiju kako bi spasio prijatelja iz mračnog ponora neupućenosti.
Krenuo mi je zatim prepričavati svaku sekundu meča s toliko žara i uvjerljivosti da sam u jednom trenutku čak namirisao Mirkovu krv. Pomislih u hipu da je dobro što je CroCup sportaš koji je, stoga, cijelo vrijeme podvrgnut liječničkim pregledima, pa ako me i pogodi koja kapljica ne moram se bojati nikakve zaraze budući da je sasvim sigurno zdrav. Osjetio sam ja kroz priču i krckanje vratnih kralježaka i bubnjeve u glavi. Ugledao sam u trenutku i tunel na kraju kojega je sjalo prekrasno svjetlo... Svu tu silu «zadovoljstava» priuštio mi je moj rođak kroz tužni ep koji je trajao tri puta duže nego sama borba. I onda pomislih: «Sportaš»?! Nekako sam ostao zabezeknut spoznajom da sam čitav svoj «kratki» život proveo u zabludi vjerujući kako je sport plemenita disciplina. Možda je problem drukčije naravi, možda ja ne znam što znači riječ «plemenit». Jer kad se sjetim srednjovjekovnog plemstva i njihovog plemenitog odnosa prema neplemenitim podanicima zasigurno sam u zabludi glede značenja upravo te riječi... Mislim da pomalo shvaćam u čemu je «zamka»! Problem je u «kraju», «koncu», «the endu», «finitu» ili kako god i na kojem god jeziku želite. Zašto? Pa nekako mi to sve izgleda kao grubi «deja vue»! Čovjek je, naime, već u praskozorje povijesti poznavao užitak u tuđoj patnji i prolivenoj krvi. Kad je ta strast postajala toliko iskorištavana da bi bila institucionalizirana obično su propadale civilizacije. Tako je, npr., pokleknuo i močni Rim. Kasnije se, u novom buđenju, čovjek trudio prikriti svoju žeđ za tuđom krvlju kako bi se barem osjećao plemenitijim. Koliko god je ta krv uvijek bila na vrhu usana pri utaživanju iracionalne žeđi nezadovoljnog «intelekta», pokušavalo je ljudsko biće samo sebe uvjeriti u neljudskost takove žeđi. Prikrivalo je svoju surovost umjetnošću, znanošću i mnogom drugom ...ošću osjećajući se izdignuto od svoje istinske želje. Danas kad je sve stavljeno pred upitnik, kad je i umjetnost dovedena pred ponor besmislice, kad je čovjek uvjeren kako je znanost jedino sredstvo za postizanje duhovne zadovoljštine, sve više postajemo svjesni besmislenosti svega što nas okružuje. Nihilizam je jedina ideologija koja se čini prihvatljivom. Pa kad je sve već tako golo i besmisleno što nas sprječava da se vratimo pravima sebi, da se opet naslađujemo tuđom prolivenom krvlju i uživamo u tom iskonskom osjećaju. Jedina razlika između Rimskih gladijatora i modernih boraca na «smrt» jest «sloboda». No, kad malo bolje razmislim, nekako mi se čini da veću skučenost osjeća duh zarobljen na bankovnom računu nego tijelo zaključano među četiri zida.
-Znam, Krešo, da je to dječja igra. U tom i je problem!
-Zakaj problem? To je muški, tu se stvarno vidi 'ko je fakat jači.
-U tom i je problem!
-Odi v rit! Kaj buš žuju?
-Može!
ponekad ... sve češće ... ne osjećam
niz vrijeme k'o ispit za dušu
ćutnji samo se prisjećam
tih bura što kroza me' pušu
dan i noć samo su mijene
a godina kraj svjetla krug
od divljenja ostaše sjene
od požuda đavolji zdrug
i sreća je umorna dama
osmjeh ni prićut mi ne da
u sebi rađe je sama
sa sobom suze mi gleda
tek skelet po zemlji hoda
kostur bez misli i mesa
još samo srce nek' proda
... i neka ga zdrobe nebesa
Ne bi vjerovali, danas sam u mom omiljenom kafiću, umjesto piva naručio colu s puno leda. Čitam u «Jutarnjem» neke besmislice i razmišljam o uobičajenim temama iz svakodnevnog života: metafizici, religiji, heklanju, globalizaciji, mirisu luka iz ustiju «frajera» koji je objašnjavao dvojici tutleka kako je sportsko klađenje njegova karma. Uvjeren sam da su obojica zbunjeno razmišljala «kakve veze ima spolni organ sa sportskom kladionicom, vjerojatno čovjeku u zadnje vrijeme nejde, pa je stoga nepristojan?!» Odjednom se sjetih da sam naručio piće te da bi ga valjalo i popiti (red je red).
-Konobar!- nervozno pozovem ćelavog balavca.
-Kaj je?- drsko će šmrkavac pokazujući svojim nastupom da mu je do gostiju stalo jednako kao i meni do društva za uzgoj gljivica među nožnim prstima, ....ako ne i manje.
-Naručil sam s puno leda!
-I ja sam ti donesel s puno leda- odgovara bahatiša podrugljivo naglašavajući posljednje dvije riječi.
-Pa di je onda taj led?
-Dok ti zujiš okolo, otopil ti se!- ustraje bezobraznik u bezobraštini.
Nakon toga zagledao sam se u čašu i trenutno zaboravio na prethodni razgovor, konobara, svađu, pa čak i na coca colu u koju sam upirao oči. U treptaju se sjetih ostarijeg prijatelja s posla koji je u svojoj četr's'petoj godini prvi put odlučio stati na skije. Nikad, doduše, nisam s njim bio na skijanju niti sam osobno ikad stao na te dvije daske, ali mi je sama primisao na njegovu previsoku i prekrakatu figuru s amaterskim pivskim trbuhom nevjerojatno poškakljala centar za neobuzdani smijeh. Začuđujuće jasno mogao sam u tom trenutku zamisliti njegovo lice koje pri svakom slijedećem skijaškom izazovu poprima izraz hamletovske zabrinutosti, pa odmah zatim mudre samozadovoljštine zbog, na primjer, uspješno izvedenog skretanja pri neslućenim brzinama od gotovo 8 km/h. E sad, sudeći po kockicama leda iz coca-cole i vremenu koje mi je trebalo da primijetim kako ih više nema vrlo vjerojatno će moj prijatelj, da bi sam sebi dokazao svoju umješnost, uskoro morati na zimovanje u Dubai. Bogati Arapi su, naime, shvatili da novce koje su zaradili izgladnjujući siromašne sunarodnjake, a prodajući «svoju naftu», mogu uložiti u izgradnju pustinjskoga skijališta pri temperaturama na kojima ja pečem pražetinu* (ako imam «love» za bocu plina). Uz dužno poštovanje umirućima od gladi, često razmišljam o tome kako svijet i nije baš tako grubo polariziran na bogati «zapad» i siromašni «treči svijet». Formula je, doduše, vrlo jednostavna: novac^novac=vlast+obijest-moral+laž-odgovornost. Zemljopisna širina i dužina u ovoj formuli nisu relevantni faktori. S druge strane sasvim je jasno da upravo oni koji imaju puno novaca žele u nama, koji nemamo ni za plin, potaknuti grižnju savjesti zbog postupaka koje su nam bezočno nametnuli i na temelju kojih zarađuju još više novaca. Prodajući naftu, stvaraju civilizaciju koja razvija tehnologiju. Ova im pak omogućuje da znanstveno istraže kako se izgaranjem fosilnih goriva stvaraju staklenički plinovi te se tako topi naš «led u coca-coli» (koju su, usput budi rečeno, baš oni izmislili). Sad kad su shvatili da je sve otišlo k vragu, cinično nas preko turističkih prospekata pozivaju na skijanje u pustinju. No, ne brinite! Ako imate novaca ohladiti ćete se ovog ljeta u Dubaiju ili uz Panasonicovu klimu npr.. U suprotnom opet nemate razloga za brigu, nećete oskudijevati plinom jer ćete se ionako na ljetnom suncu pretvoriti u pražetinu*. Zahvaljujući pak novcima bogatih naftaša kojima su financirana znanstvena istraživanja znamo da pržene bjelančevine ne žive!
*pražetina=kajgana (smučkana, pečena jaja)
opako je u biti sve što misli da nosi bit u sebi
o, pak oplakujemo sebe i biti nam je
piti i žderati al' ne bi dali ...da li bi? ....ne bi!
svima nam je križ i tuga na ustima,
a u kostima druga misao....?
psima je lavež iskreniji neg' nama plač
sve je to samo drač i davež laži koju sijemo
i pijemo hvaleći sebe nezaista žaleći druge ...
krv, vino, bakalar, bol, šunka, srce, luk, duša...
...KAŠA....
-Što je ovo?- u isti čas, iznenađeno, uzviknuše obojica i poplašiše oronulu devu koja je, već uljuljana predugim putem, lagano drijemala hodajući.
-Aha!- dosjeti se mudriji –To ti je, moj Mustafa, piramida!
-Aaa, ...piramida - suputnik tupavo prihvaća odgovor te upita –Jel' to ono kad je nekad davno znao umrijet' neki «ćaćo», pa ga unutra zatvoriše?
-Jest
Mustafa, dašta je - potvrđuje Alija znalački
naboranih obrva kako bi i licem iskazao svoju intelektualnu nadmoć nad onižim
grbavcem koji se kroz pijesak odgurivao, trulim štapom, hromajući na desnu nogu.
-Ček, ček - iskrešti Mustafa u falsetu kao pubertetlija u kasnoj fazi mutiranja. -Nisu li u tim piramidama skrivena veeeelika bogatstva?- uzbuđeno nadodaje, znatno dubljim glasom, stvarajući tako dojam hollywoodske napetosti.
-Velika, moj Mustafa, velika...!- zamišljeno će Alija, pogledavajući u nebo, kao da na taj način želi doseći nevidljivi vrh onoga što se skriva duboko u kriptama drevnih piramida.Odjednom obojica shvatiše da više nema potrebe za čekanjem, te potrčaše navrat nanos u otvor piramide kraj kojeg je, razvaljen, ležao tisućljetni kamen što je kroz minula vremena strpljivo čuvao tajnu povjerenu mu od pradavnih gospodara. Očito je kamen ponukan tsunamijem ljudske gluposti shvatio da je Sizif u svom poslu, za razliku od njega, ipak mogao pronaći neki smisao......
-Alijaaaaa.....Alijaaaaaa!- uplašen i izgubljen šepavac dozivao je svog suputnika tumarajući labirintom piramidinih hodnika. Alija je, kao progutan, nestao u utrobi drevne građevine. Nakon očajničkog dozivanja u jezivoj atmosferi mračnih hodnika čula se samo daleka jeka Mustafinog glasa i nervozno lupkanje njegova štapa. Izgubljeni je beduin nakon nekog vremena došepao do otvorenih pozlaćenih vrata iza kojih se nalazila ogromna prostorija sa kamenim sarkofagom oko kojeg je bilo razbacano mnoštvo dragocjenosti. Usred kripte, ruku položenih na brdo zlatnika, žmireći, u transu je stajao Alija i mumljao nešto nerazumljivo.
-Alija, što to radiš?!- povika prestravljeni Mustafa.
-U tran-su saaaam!- promrmlja očito iznenađeni beduin.
-U kakvom transu? Sereš!
-Ne se-rem, o-vo ti je or-gi-nal-ni trans u kripti - nastavlja recitirati Alija kao da izgovara zaboravljenu latinsku molitvu, naglašavajući svaki slog, kako bi pojačao dojam mističnosti, za Mustafu, već dovoljno zastrašujućeg prizora.-Kaj briješ, koji trans, koja kripta?- očito je Krešo već neko vrijeme stajao iznad mene špijunirajući što pišem.
-Ma niš. Kaj buš žuju?
-Kaj pitaš gluposti, to ti je k'o da si pital jel zna Papa očenaš? Ha ha ha!
Tako smo Šokre i ja popili po pe......, par piva te smo tako
zapavši u trans zaboravili na kripte, blaga i sve moguće gluposti «drevnog Egipta».