Milijarditi put uvlačim dim proklete cigarete bolesno se nadajući da ću iskašljati poeziju na papir. Muze me mrze...očito!!! Erato, zlato, pokloni mi bar smrdljivi ostatak onoga što su odbacili pjesnici. Euterpo, došapni mi koju beznačajnu notu zaboravljenih hitova...nešto iz neispjevanih mitova, na primjer...ha? Ne možete mi samo tako napuniti dušu burom i onda je ostaviti da se usmrdi u meni ko kiseli kupus...pomozite prokletnice! :)

Vjerojatno se ne pitate što znači ovaj naslov, ali ..... ja ću vam ga ipak pokušati objasniti. Svi mi, naime, volimo neke stvari smatrati najdražima. Mnoge žene imaju najdraži parfem, domaćice najdražu tv sapunicu, muškarci nafiksani testosteronom najdraži sportski automobil ..... Tako npr. ja imam najdraži glazbeni instrument. Čelo! Njegova erotičnost je naprosto nevjerojatna, napose kad je u rukama (ili bolje reči među nogama) mlade dobro građene djevojke u laganoj, prozirnoj haljini koja se pripija uz tijelo. Ako je čelo električno onda vjerojatno u sredini nema ogromnu akustičnu kutiju, već rupu, pa je prizor s glazbenicom još uzbudljiviji. Zato vam ja obožavam RUPU U ČELU ..... Ustvari, uopće nisam mislio pričati o svojim erotskim fantazijama, već o nečem sasvim drugom.

Neki dan prolazimo ja i moj pas pored osnovne škole. Kroz otvoreni prozor na najvišem katu čuje se melodija čela s rasklimanog gramofona, tako da odnos šuma i glavne melodije gotovo ide u prilog šumu. Očito se đaci na satu glazbenog kulturno obrazuju uz pomoć najsofisticiranije tehnologije. U parku, kraj ljuljačke, grupa klinaca sjedi i nešto žustro raspravlja. Kako Lus voli trčkarati oko jednog te istog busena trave i po pola sata, imao sam prilike prisluškivati zabrinuto dječje društvo. Bilo je tu među dječicom šestero dječaka i četiri djevojčice. Sasvim se jasno moglo zaključiti da glavnu riječ vodi dječačić koji je najveći među njima, a ujedno i glasniji od ostalih. Svi su, naime, imali oko 8 godina, dok je ovaj imao najmanje deset.

-Mi to danas Marku moramo napravit ili ću vas sve tužit.- prijetio se mališan.

-Mene boli briga, ja nebum i gotovo, a ti tuži.- očito neprijateljski raspoložen prema ideji vođe «konspirativnog sastanka» odgovara dječak crvenkaste frčkaste kose, posut pjegama od čela do vrata. – meni je dal najmanje bombona, a mislim da je i lošiji u pikulanju od Joška.

Starmala djevojčica, obučena poput dječaka, ali duge kose ispletene u dvije kečkice, na krajevima vezane ružičastim mašnicama, namrgođeno je popratila posljednje riječi.

-Meni je moj tata zabranil da se družim s Joškom. Mislim da se ljuti na Joškovog jer uništava cveće.- požali se najmanji među njima.

-Kak to misliš?- radoznalo će predvodnik bande, a i svi ostali ga zainteresirano pogledaše.

-Pa, kad me jednom vodil u birtiju na sok, sreli smo Joškovog tatu i onda mu je rekel da mu bu, ak još jednom čuje kak gužva Ružu, sve zube počupal....nisam ni znal da moj tata tak voli cveće!

-Moj isto voli cveće.- nadoveže se mala plavokosa djevojčica koju su, čim se uključila u razgovor, svi dečkići s obožavanje pogledali. Očito im je svaka njezina riječ bila dobar izgovor da ju po tko zna koji put gledaju u oči, a da se pri tom ne moraju crveniti.

-Stalno zaleva jednu teglicu i kad god neko dođe k nama onda ju nosi u špajzu.

-Zakaj?- dečki zaljubljeno inzistiraju na nastavku priče.

-Pa, veli da su ljudi na tu biljku alergični ..... iiii .... je..... kad god ju malo obrežu, da se ne preraste, a obrezuju ju dok sam u školi jer sam i ja alergična na svakaj, onda sam' leže i smiju se, a oči su im crvene ko cikla.

-Hm, ja to ne bi imal doma ni pol sata.- pametno zaključi očiti filozof među njima koji je na nosu imao nešto više nalik na dva dna od Coca-cole nego na naočale.

-Dobro, jel bumo mi to danas napravili ili ne?- nestrpljivo, i sad već vidno iznervirano, progovora muškobanjasta djevojčica.

-Ja sam rekel da neću i gotovo!- vrlo odrješito odbrusi pjegavko.

Djevojčica odjednom, u hipu, vješto izuje školsku papuču i stade udarati pjegavog nesretnika po glavi. U tom trenutku mala plava zavodnica poviče:

-Glavičkaaaa!.....-

Budući da sam se na trenutak sagnuo kako bih, kao uzoran građanin, pokupio ostatke probavljene Eukanube koju je moj ljubimac upakirao u govno, pogledavši ponovno prema mjestu na kojem je zasjedala mala banda, ostao sam iznenađen filmskom brzinom nestanka posvađanih mališana. Jedini trag koji je odavao da se prije nekoliko trenutaka na tom mjestu odigravala prava drama bila je nepodmazana ljuljačka koja se sve sporije njihala cvileći poput gladnog psa. Zbog Lusove probave i odvratne, radoznale učiteljice, nisam uspio saznati razlog dječje svađe, ali sam ipak nešto naučio. Naime, shvatio sam da oni s osnovnom školom po tintari dobivaju papučom, dok visoko obrazovani mlate visokom štiklom po obrazu! Isto tako sam naučio da će uvijek biti pošteniji onaj koji je dobio manje «bombona», bez obzira na stupanj obrazovanja!

Budući da članovi Programskog vijeća HRT-a nisu uspjeli, usprkos svôm stečenom znanju, u komunikaciji napredovati mnogo dalje od osnovnoškolaca, morat ćemo vjerojatno plaćati veću pretplatu kako bi oni mogli podmiriti bolničke, a onda i sudske troškove.

Naravoučenije: ako nećeš rupu u čelu ne druži se s pametnim ženama u štiklama!

Morao sam «nekim čudom» na službeni put u Cetinsku krajinu, pa sam opijen atmosferom navijačkog ludila dobio inspiraciju za malo «poezije».

 

Cetina negdje ispod mene teče i vjerojatno šumi i vjerojatno se netko uz taj šum voli i vjerojatno zbog tog šuma pjesnici pišu pjesme,  a ja ni ne čujem ni ne vidim rijeku...tko zna zbog čega uopće teće i čemu slapovi i čemu kapi i čemu..... vremena su nekad imala vremena igrati se ljudima..... i vrijeme sigurno ponekad pomisli: «nije dobro u sebe gutati besmislice izgubimenevića». ....da sam ja vrijeme već bih odavno namjerno i na vrijeme umro!

 (..........i dpmne ;) Hrvatska – Makedonija 2:1, ole oleeeeeee).

Proljeće je. ...»a u meni nemir»....buuuaaaa....! Sve je tako novo, nježno, propupalo. Pjesnici bi snivali: «budi se život, duše se ispunjaju mirisom sreće i bla...bla...bla...»! Mene to jednostavno ne inspirira. Happy sam i nemam se potrebe zamarati razmišljanjem o djedovima koji ne prepoznaju svoje unuke, krađama «mojih» novaca kroz poreze i dijamante, premijerovom kilažom ili Poljakinjom koja je dobila presudu jer su ju prisilili da rodi dijete, a zbog porođaja je, sirota, oslijepila (pa ni ja ne vidim dalje od metar i pol, a ne tražim od nikoga 25000 eura). Sva je sreća da me Krešo uvijek pogodi tamo gdje sam najtanji pa priča nekako probije.

aaaaaaaaaa......uuuaaaaa......bf...bf.....hrrrrrrrrr.....aaaaaeeeee........sorry.......samo da obrišem usta.......... Upravo sam povratio... Srećom kakam i imam laptop na koljenima pa mi je školjka odmah iza guzice. Mali je problem predstavljala spoznaja da mlaz koji curi po kakici neminovno istu odbija prema mojemu njegovanom licu, ali kaže naš narod «sila Boga ne moli»! No dosta naturalizma (da si ne bi i ja, k'o neki, umislio da sam Zola npr.) Nego, hajmo mi o uzroku moje želučane neugode.

Prije otprilike pola sata začujem ja omiljenu glazbu mog omiljenog klasičara u izvedbi orkestra koji obično svoje usluge pruža i lampicama s božićne jelke, na omiljenom zamjenskom mobitelu. (jer mi je MDA već mjesec dana na popravku)

-Ej!- kaže Krešo preko telefona bez «halo, bok stari, Krešo je» jer bi sve te formalnosti vjerojatno relativizirale njegovu ekspresiju.

-Kaj je bilo?- naime, moram nekako započeti konverzaciju. Priznat ćete da je «ej« premalo za bilo kakav suvisli početak.

-Si videl kak će naguzit pivovaru! Mislim, žal mi je Heinekena jer mi je to, znaš već, najbolja piva, ...ali ljudi hoće isfurat istinu ...... – zastaje očekujući da ga prekinem potpitanjem.

-Ček, ček, koji ljudi, koja pivovara?- znam ja na što on cilja, ali imam osjećaj da očekuje pitanje na koje će odgovoriti kako je prenespretno sve to ispričati preko telefona i stoga bi najbolje bilo «da se nađemo na pivi».

-Ma glupo mi je sve to pričat prek telefona, a vidim da nisi niš čul, pa bi bilo najbolje da se nađemo na pivi.- zadnja riječ ga je odala na sasvim očekivan način jer mu je u tom trenutku piva očito bila važnija od sve svjetske nevolje.

-Ok, za deset minuta u VG-u?

-Stižem! tu tuuuu....tu tuuuu......

Čekam ja Krešu i čitam u novinama pitanja zastupnika Hrvatskog sabora na aktualnom satu. Između ostalih dragulja iz ogrlice zastupničkih umotvorina zasjaji i ovaj: «Kad će povjerenstvo donijeti odluku o sadržaju seksualne edukacije?» (nacionalno pitanje za koje bi neizostavno morali raspisati referendum, u NATO možemo i bez te formalnosti, ali seks u školi....!)......samo malo....ma...trenutno sam se zbunio jer mi se učinilo da čitam zapisnik sa sata razredne zajednice pubertetom ošinutih osnovnoškolaca. No, vjerojatno zastupnike brinu puno ozbiljnije stvari od običnog seksa u školi, sigurno se radi o prenesenom značenju. Zasigurno Mariju Lugarić brine sva ona mentalna je.....a koja se svakodnevno događa odraslim i poluodraslim građanima, pa možda želi predložiti da se svima nama operativnim zahvatom ugradi dodatna rupa u glavi kako bi bez velikih trauma doživljavali politička silovanja, a za što već sada treba educirati najmlađe naraštaje.

Nisam ja vremenska picajzla koja insistira na atomskoj točnosti, već mi je birc na prstomet od kuće pa sam zato stigao prije rođaka. Iščekujući ga, virnem kroz prozor i gle! Krešo je usred svađe s vlasnikom rotvajlera koji je do tada uredno promatrao kako na nebu nestaje trag aviona, dok je njegov mišićavi ljubimac ostavljao svoj smrdljivi otisak na gradskom zelenilu. No, ubrzo je Krešo shvatio da se argumenti nalaze u puno jačim čeljustima nego što su njegove, te je u posljednji čas uletio u sigurno utočište lokalnog kafića uz bučni udarac mišićave zvijeri o rasklimano staklo ulaznih vrata. Bolje bi bilo da se u vrata zaletio gazda nego jadni pas budući da će životinja možda dobiti potres mozga, a gazdi se po svemu sudeći ionako nema što potresti (tu sam foru pokupio od frenda koji je nedavno razbio glavu).

-Puf pant- otpuhuje Krešo poput Bob Rocka. Sa šanka, u letu, uzima pripremljeno pivo i sjeda za stol.

-Si videl krelca! Idijot neodgojeni! Tak si može pasja govna na travi ostavljat tam od kud je došel.

-Jebote, Šokre, pa Jandraš je unatrag dvajs kolena Turopolec.

-......... ma je, sigurno su ga starcima zamenili u bolnici.- potresen spoznajom da i Turopoljci mogu biti odvratni i neodgojeni, brže prelazi na stvar.

-Ma ono kaj je onaj frajer umrl od trovanja....sad su njegovi dobro zagrizli i oće isterat pravdu.- hrani se Krešo patnjom malog čovjeka.

-Kak hoće isterat pravdu, kaj nisu rekli da se budu nagodili s pivovarom.

-Jesu oni rekli da se budu nagodili, al ak ne budu uspeli onda ih budu tužili. Vele da ih ne zanima lova neg samo hoće saznat istinu. Lova im, vele, ionak nemre zamenit oca i muža- Krešo priča s vidljivim divljenjem prema ljudima gladnim gole istine.

-Čekaj, tu mi nekaj ne štima!

-Odi v rit, kaj ti pak sad ne štima. Ne štima ti kad je neko nepošten, sad ti ne štima kad se ljudi zauzimaju za istinu, kaj tebi štima.- počinje Krešo Brzo gutati pivo, jer mu se, izgleda, čini da razgovor neće ići željenim smjerom, te da će uskoro iživciran napustiti palubu.

-A, čekaj, ......ak se nagode onda im stari nebu važniji od love?

-.......znaš kaj......ti i tvoja filozofija.....pi si sam pivu, a ja idem od kud sam i došel.- čuo sam ga da je u odlasku kroz zube procijedio «u PM». Izlazeći van zalupio je vratima stvorivši tako veću buku nego što ju je proizveo nedavni sudar psa i staklene prepreke. Popio sam, platio svoju i Krešinu pivu i potrčao kući. ..... Znate zbog čega. Uz put mi je pao na pamet Genscherov žuti pulover i njegov rođendan na koji je Sanader zakasnio spašavajući bebu sa začepljenom vratnom žilom. Sad će valjda porezni obveznici morati biti zahvalni premijeru i vladi jer su im ovi omogućili da kroz porez, svojim prilozima za avion, participiraju u spašavanju ljudskih života. Pali su mi napamet i nevidljivi dijamanti i aktualni sat i slijepa Poljakinja i djed kojem je svejedno čije dijete je uzeo iz vrtića jer ga ionako sutra vrača natrag............ Kad ti se sve to promiješa, proljev i riganje su samo pitanje trenutka.

..........sjedim i pjevam -Proljev će, ej, a u meni nemir...... –

Sjedimo Krešo i ja u VG05 i cuclamo pivo. Trtlja on o svemu i svačemu. A može drobit brate mili k'o paromlin od Pukijevog rođaka (Puki Nacionale je isto naš Turopoljec).

Veli Šokre:

-Si videl Sinišu?!- glasom RTL-ovog spikera s «Autopsije«.

-Kaj s njim?

-Pa ubil je starog!

-Aha, Ves.- shvatim da se radi o poznaniku iz kvarta koji je nedavno čistio službeni pištolj i propucao sebe i oca. Otac je nažalost podlegao ozljedama.

-Idijot nije normalan.- klima Krešo glavom lijevo desno k'o kobila repom kad tjera obade.

-Ha, ne znam...-

-Kaj ne znaš, pa budala se nemre igrat s pištoljem u kuhinji.

I tako smo mi još malo proćaskali o Sinišinoj nesmotrenosti i kobnoj sudbini njegova oca. Mada mene i dalje kopka činjenica da se u nekoliko dana slična stvar s istim pištoljem dogodila na različitim mjestima.........no dobro. Nadrapat će neodgovorni pozornici i ...to je to. Život ide dalje.

Nego, razmišljam o tom zakonu ili pravilniku o rukovanju službenim oružjem, pa mi se vrti film.

Sinopsis:

-otamnjenje-

Iz dubine ulice dolazi hitna pomoć pod sirenom, škripeći kočnicama staje ispred novčarske ustanove. Ljudi u bijelom izlijeću iz kombija i bez ikakvog osvrtanja, naprosto, ulijeću u predvorje. Na podu leži policajac srednjih godina. Oko njega lokva krvi. Ruke su mu položene na trbuh i još uvijek pokazuje znakove života. Uokolo, bez nekog smisla, u panici, bezglavo, trčkaraju dvije službenice koje su bolničari, odgurnuvši ih, gotovo bacili na pod. Jedna je štiklom zhvatila knjigu odbačenu oko metar i pola od policajčeve lijeve ruke. Odletjela je prema pultu za prijem stranaka od kojeg se odbila i ponovno pala na pod, ali se u letu zatvorila i sad se jasno s naslovnice moglo pročitati «ZAKON O RUKOVANJU SLUŽBENIM ORUŽJEM».

Bolničari s nosilima i ranjenim policajcem izlijeću jednakom brzinom kao što su i ušli. Na putu do vozila polumrtvi policajac, kroz mutan i krvav pogled, na podu ugleda crnu vunenu kapu koju je u žurbi izgubio jedan od lopova. U tom trenutku dolazi nekoliko policijskih automobila i marica. Hitna odlazi. Krikovi sirena stapaju se u bolnu, jezovitu buku. Policajcu naviru sjećanja.

-pretapanje-

Prolazi ulicom pogledavajući na sat budući da se bliži kraj radnog vremena, kad će poći u stanicu razdužiti se jer nako toga žuri po ženu i punicu .....bolje da šuti o toj ludoj babi, pomisli..... te svi zajedno kreću put Vira na godišnji odmor u vikendicu njenih roditelja. «Prokleti starci, opet ću 20 dana razbijati pločice u j...... kupaonici koju će ionako nasljediti ženina sestra i njen propali roker upitnog glazbenog obrazovanja». Krajičkom oka primjećuje komešanje u banci kraj koje prolazi, dva muškarca obučena u crno s uperenim pištoljima prijete prestravljenim zaposlenicama za pultom. Jedan odlazi negdje u stražnje prostorije, a drugi ostaje držati na oku ostatak osoblja i stranke. Policajac ulazi i prepada lopova. Ovaj se naglo okreće prema pridošlici i uperi pištolj u njega.

-Čekaj!- povika drot.

Zbunjeni lopov zabezeknut policajčevim bezobrazlukom i iznenađen njegovom suludom hrabrošću gubi prvi potez, ostaje ukopan na mjestu. Murjak kreće rukom prema unutrašnjem džepu jakne, na što pljačkaš gotovo zapuca.

-Stani- raširenim dlanom lijeve ruke ispruženim prema njemu drot još jednom, diplomatski, sprečava pucnjavu – vadim knjigu.

Pljačkaš slobodnom rukom protrlja oči ne vjerujući da zaista vidi ono u što gleda.

Naš junak stade listati po knjizi slovkajući poluglasno:

–Va-đe-nje o-ru...- podiže glavu prema izbezumljenom pljačkašu te ga upita:

– Kol'ko love mislite maznut? – još jednom obori glavu prema knjizi, pa opet prema lopuvu iščekujući odgovor.

-Ti nisi normalan!

-Jesi ti čuo što sam te pitao, koliko love mislite maznut.

-Kol'ko bude- u nevjerici će lopov – milju, dvije...

Policajac ponovno obara pogled prema knjizi, prolista dvije tri stranice i ponovno počne slovkati:

–je-dan mi-li....- naglo se trzne i iskolači oči prema neobičnom sugovorniku.

–MILJU! VAU!- nastavi čitati -10 do 15 go-di-na.....e stari moj sat si ga naguzio.- Pobjedničkim smješkom obrati se nesuđenom milijunašu. Naglim, očito pred kupaonskim ogledalom, izvježbanim pokretom iz futrole izvuče pištolj i dalje u drugoj ruci držeći knjigu. Pljačkaš se trzne i napravi korak naprijed u uvjerenju da će sad morati povući obarač.

-Čekaj- ponovno zaurla naš heroj, te opet zaviri u knjigu i slavodobitno promrmlja:

– Aha, sad dakle moram ..., sta-ni i-li...- podigne glavu i krikne poput ranjenog pavijana:

–STANI ILI PUC...-

-BANG!- začuje se iz druge prostorije pucanj. Policajac pada, pljačkaši nestaju, a histerično uplašene službenice prilaze ranjenom heroju.....uaaaaa-uaaaa-uaaaa........Dolazi hitna......

-pretapanje-

Kraj svježeg humka, u koji je zaboden jeftin drveni križ, stoji tabletama nafiksana mlada žena i dječačić koji se, ne shvaćajući ozbiljnost situacije, veselo zabavlja plastičnim pištoljem na vodu. Na križu piše «Janko Janić poginuo na zadatku savjesno i po zakonu obavljajući svoju dužnost.» Ispod križa je položena uredno zapeglana zastava.

Žao mi ga je....puno toga mi je žao. Žal me ponekad uhvati i (koja patetika) kad se sjetim vremena dok smo navečer ljeti sjedili na kiosku ispred robne, natjeravao nas debeli Radovan, šamarao i pendrečio bez ikakve knjige i povoda, sumnjam da je i sva slova poznavao. Te večeri, kad je Žacu opalio šamarčinu, (rođak Krešo je nakon toga Žaca još uredno tužio starcima, pa je ovaj i kod kuće popio dozu batina) slušali smo onu:

«...Ooo, ljeto nam se vratilo
Ooo, ljeto nam se vratilo
Ooo, ljeto nam se vratilo u grad.»

Za Krešu (Animatora) Blaževića smrt je bila dva dana brža od novog proljeća, a u meni je s njim umro još jedan djelić života.

P.S. Pozdrav novinarki M! ;)!

Eto, neki dan pisah o pivskom svecu, a danas čujem da je pivo na posredan način ubilo čovjeka. Naime, Karlovčanin, otrovan ugljičnim dioksidom iz otpadnih voda pivovare, umro je....! Pokoj mu duši!

Nego, nisam mislio pisati o tome, već me nešto drugo škaklja po mozgu. Naime, doleti jučer k'o furija kod mene moj rođak Krešo, očito jako potresen i iživciran:

-Kaj je bilo?- pitam ja u strahu da mi zadihanog rođu nedajbože ne čopi srce.

-Pa te ženske nisu normalne!- cijedi on kroz zube zajedno sa slinom koja mu curi od bijesa.

-Od kud ti sad ženske na pameti, moj Krešo?

-Idem ti ja iz videokluba, kad na sred trga sedi treba i lufta cice!

-Lufta cice?

-Da, LUF-TA CI-CE - slovka Krešo k'o da je upravo stigao iz SUVAG-a.

-Kaj neki photo session?- počinjem se ja istinski brinuti za Krešu kod kojeg nazirem tektonske promjene u moralnom kodu.

-Vraga foto sešn, komad ima najmanje tri banke i ni'ko ju normalan ne bi htel fotkat za neki sešn!- Krešo će s izrazom lica čovjeka koji je upravo zagrizao, s oproštenjem, drek.

-No, govori!- sad već postajem nervozno radoznao.

-Ma babac ti je izvadila klinca iz kolica, digla bluzu, a ispod ... bez ičega – prepričava Krešo žarom svjedoka upravo obavljene pljačke državnog trezora – bradavice joj izgledaju...bljak...ko vime od .....znaš već.....- zastajkuje od gađenja - ljudi prolaze, a mali dudla! To...bijelo mu se cijedi po ... gubici! Užas!

Polako prestajem brinuti za rođaka jer počinjem shvaćati da se ipak nisu dogodile tektonske promjene u njegovom moralnom kodu, već je u pitanju od ustajalosti usmrđena gadost kolektivnog licemjerja.

-No, dobro, pusti to- naizgled skrećem s teme –nego od kud ti ono ideš, kaj si reko?-

-Iz videokluba, zakaj?- pomalo će Krešo uvrijeđeno budući da sam očito nezainteresiran za njegovu brigu o moralnom stanju nacije.

-Pa mislim, koji si film posudio?

Ozarenih očiju pokazuje mi DVD na čijoj se naslovnici šepure tri poprsjem preobdarene djeve stavljene iza zatvorskih rešetaka!

-Boobcage- veli on pružajući još uvijek prema meni DVD ponosno kao da mi pokazuje diplomu s Oxforda, a onda se odjednom pretvorio u statuu, sinulo mu! U tih nekoliko trenutaka zaustavljenog vremena neodoljivo me podsjetio na kip slobode koji na ulasku u svijet ćudoređa čuva luku iluzija zaklonjenu od orkanskih vjetrova savjesti, samokritike, moralnih nedoumica .....

-Odi v rit!- okrene se i ode.

Ne znam zašto, al' upravo mi tada padne na pamet paket pun staklenih čaša na kojem je velikim tiskanim slovima napisano «THIS SIDE UP», zamislite što bi se dogodilo s čašama kad ne bi uzeli u obzir to upozorenje?

Mi smo naš paket već odavno okrenuli naopako, UP SIDE DOWN!

Ponukan Majaninim blogom, a na zadane riječi, napisah....tekst. A zadane riječi su:

more, pekara, drumovi, mudrost, oči.

znaM ... O REzu
u duši uz jezu
šutim i samujem
čak ponekad se radujem
al zalud priča

srce mi pred njom ko dvoPEK
A RAhlo pred tobom opet
i pijem sad vodu saD RUM
OVIsi kud zaluta um

a zašto i ne reći
MUDROST me napusti
a samo ti na pustoj
i opet gustoj ništini
možeš mi pomOČI

Danas me baš uhvatila neka pobožnost. Čitam novine i iz zahvalnosti prema svetom Patriku pijem pivo! Nevjerojatno kako je Bog dobar kad nam šalje takve svece koji nas naprosto tjeraju na uživanje. Hm....to mi malo smrdi.... Idem ja skopat' neku vezu između Patrika i piva...... Niš'!?.....Izgleda da mi googlanje nije baš najjača strana! U novinama i onako ništa ne piše o tome «jer koga to stvarno zanima». Čovjek bi mogao bezobrazno insinuirati da je riječ samo o  globalnoj pohlepi za novcem od strane industrije piva .......? Vjerojatno je, ipak, veza u tome što je Patrik bio jedan od prvih irskih svetaca koji je tu zemlju iz predkršćanskog vjerovanja uputio na kršćanstvo, a pivo je jedno od prvih alkoholnih pića (postoje pretpostavke  o proizvodnji piva još od prije 7000 godina)  koje često kršćane, mimo njihovih vjerovanja, navodi na nekršćanske postupke. Kako je onda Svevišnji to osmislio?

Ova priča me neminovno vraća na onu od jučer o izgriženom bombonu kojeg nemamo strpljenja pocuclati do kraja. Tako ni nas, u današnjem hedonističkom okruženju, više ne zanima bit već samo gutanje.

No budući da je danas nedjelja, sunce me lupa po tintari, skijaši završavaju ovosezonsko bacanje niz snježne padine, a emfastični komentari nevjerojatno lucidnog sportskog novinara razgaljuju mi dušu. Sve je tako idilično, a ja trtljam o hedonizmu. Koji kreten! Idem rađe negdje na karlovačko uz oprez, naravno, da kraj mene ne teče neki potok pa da iz njega nedajbože bezobrazno vreba kakava neposlušna nakupina CO2, pa da zbog mene i mog trovanja nadrapaju plemeniti ljudi koji se neprekidno žrtvuju proizvodeći pivo, pod svaku cijenu, ne bi li zadovoljili potrebe pivopija za dostojnim proslavljanjem dana svetog Patrika. Živjeli!

Ovih dana me već u par navrata lovilo grlo (ne mislim na sportsku kladionicu i konjske utrke) i kako u principu nemam baš puno vremena za čekaonice, pocuclam par strepsilsa pa idem dalje. Moj je problem u tome što je taj lijek napravljen kao bombon, a budući da nisam baš neki asket koji odolijeva izazovima moderne dekadencije, nakon nekog vremena obavezno popustim, zatim u nedostatku strpljenja i višku požude počinjem gristi i gutati. E sad, najmanji je problem u tome što će mi zbog toga stradati zubi (mada ni to nije zanemariv problem). Nije toliki problem ni to što efekt lijeka više nije očekivan, već je grozno to što počinjem shvaćati da sam postao rob onoga čemu se uglavnom rugam.

 

Moj rođak Krešo, na primjer, nikada ništa u dućanu nije kupio «samo zato jer je to vidio na reklami, to mu je totalno out, on troši samo na ono za što se sam uvjerio da je kvalitetno». Dođem ja jedanput kod njega i naivno ga zamolim da me odvede u svoj labos! Krešo izbeči oči kao da je dobio napadaj epilepsije i već vadi phone da nazove hitnu jer mi se sasvim očito pogoršalo.

-Kaj ti je slabo- veli on –kakav labos?!

-Pa ovaj za ispitivanje kakvoće robe iz dućana....-

-Daj ne seri....!

.....

Naša daljnja konverzacija naravno nije urodila očekivanim plodom. Krešo i dalje vjeruje da je Coca Cola baš onakvo piće kakvo bi on pio, a da se rodio i među Bušmanima. Marlboro je napunjen duhanom koji slučajno paše većini pljugera, ali ta aroma, to je nešto što njega osobno vraća u djetinstvo, poput mirisa kolačića Filipa Latinovića. Da ne pričam o tome kako je njemački auto makina koju bi on sam napravio golim rukama, a da ju već prije toga švabe nisu počeli proizvoditi serijski. Svi smo se mi odjednom našli u poplavi lažnih komplimenata svemu i svačemu, u bujici svakojakih obećanja, i gle, zbog vrlo lošeg kolektivnog pamćenja, vjerujemo ama baš svemu. U nevjerojatnoj buci svih tih reklama i blještavilu polupraznih paketa počeli smo «ne primjećivati stablo u šumi». Jednostavno rečeno postali smo obični potrošači, upregnuta marva koja jede sve što joj je ubačeno u kopanju... možda je većini olakotna okolnost to što je samo sitna stoka pa jede otpatke od malo krupnije koja pak jede otpatke od još krupnije stoke. No, bojim se da će uskoro nestati oni koji rade napoj te će i oni postati stoka, a onda.....hm, znate već kako ide ona priča o životinjskoj farmi!

 

Evo vidite, možemo ovih dana opet čitati u novinama o Zaslužnim umjetnicima (ZUH). Ok, mnogo su oni toga zaslužili, ali jesu li baš zaslužili i lovu od poreza koji mi plaćamo? Nisu li možda i neki siroti kopači kontejnera zaslužili koju kunicu od njihovih nota, ne bi li umjetnost trebala na najplemenitiji način biti ta koja ispravlja društvene devijacije, a ne da ih pohlepno iskorištava. Pa onda stiže i onaj slatki zalogaj o možda najvećem hrvatskom treneru svih vremena kojem nije dosta što je istinski uspješan u svom poslu već ni on ne stigne pocuclati taj bombon do kraja nego očito inzistira kroz politiku uništiti ili barem relativizirati vrijednost svih svojih sportskih uspjeha. Još mnogo takvih zalogaja naći ćemo na ekranima i stranicama raznih novina, grist ćemo ih i gutati, sve češće bez cuclanja, dok se dovoljno ne ugojimo i ne zadovoljimo kriterije za jedan dobar ražanj...

Je li veći problem prdnut' ili stisnut' i što čime dobivamo? Kad sam si prvi put postavio ovo pitanje (a nisam bez razloga) shvatio sam o čemu mnogi pričaju pozivajući se na Einsteina i njegovu teoriju relativnosti (naravno da većina ne zna kako zaista glasi ta teorija no to za ovu priču nije bitno)! Pokušavajući ispustiti nešto od gore navedenog često puta budete suočeni s odabirom -olakšati i riskirati ili trpjeti i dalje, mada je patnja gotovo neizdrživa!

Budući da nisam neki mučenik, odnosno da mi je tolerancija na bol vrlo nerazvijena, imao sam prilike u trenutku olakšavanja jednom prihvatiti i nepozvanog gosta. Čemu sve ovo? Evo vidite u narodu, barem u ovom dijelu naroda kojeg ja najbolje poznajem, rodila se izreka: «Htel je i prdnut i stisnut»! To vam je ljudi moji prokletstvo! Nakon konstantnog odgađanja problema prdež dođe samo kao posljedica onoga što pokušavamo stisnut', a onda kad se rješavamo posljedice uzrok postaje bolno očit i itekako smrdi! Slučajno sam pio pivo u jednom kafiću i čitao novine. Nažalost, rijetko na prvim stranicama i među naslovima koji bi nas trebali privući pri kupnji čitamo da su Glembajevi vrlo uspjela kazališna predstava. No, kad kojim slučajem to imamo prilike pročitati, uvijek se na tako neku vedru temu nalijepi i predež poput ljubomore glumaca koji već 30 godina rade pošteno svoj posao a onda dođe neka Seve Nacionale i otme im kruh. Eto vidite kako je to čudno. Konačno su u kazalište privučeni gledatelji različitih profila i umjesto da iskusni glumci iskoriste priliku i obrazuju ih, glumci su ljubomorni na neku tamo pjevačicu koja im je, usput, pružila mogućnost da se nakon 30 godina poštenog rada mogu ponovno diviti ispunjenom gledalištu i brojati novce kao posljedicu. Izgleda da opet netko hoće stisnut' i prdnut'. Pa vidi sad i ove naše generale u Hagu. Od tolike plemenitosti i žrtve za domovinu ostalo je balkansko prepucavanje i međusobno optuživanje. Prekrasna poruka koju šaljemo međunarodnoj zajednici. Jel mi to samo prihvaćamo njihovu igru koju nam nameću prema starom rimskom običaju «Razdijeli pa vladaj» ili smo shvatili da se za nekadašnje ideale u stvari nije ni trebalo ginuti!?  Sve se to nekad radilo u ime Boga i domovine! To sad znači da su naši najčasniji vojnici prestali vjerovati u Boga jer se ne boje situacije u kojoj će morati svojim poginulim suborcima na drugom svijetu objašnjavati zbog čega su im lagali?

Blog! Koja sjajna izmišljotina. Sjedite u kući i smišljate neku glupost kako bi vidjeli sviđaju li se vaše bedaste fantazije i zapažanja još nekom! Nakon toga sjedite kraj interneta i svako malo nestrpljivo otvarate stranicu promatrajući koliki je posjet, ima li komentara i tako u beskraj. Vani za to vrijeme kradu dijamante, sudaraju se, propucavaju ljude s Hrvatskim samokresima i sve to prolazi pokraj vas jer vi s obožavanjem i strahopoštovanjem milujete tipkovnicu koja vam je zamijenila život s virtualnom poluistinom.